Jako je teško izgovoriti psihijatrima, postoje bolesti i stanja koja nemaju doticaj sa kućom, ali čak 80 % ljudskih smetnji i rasula dolazi zbog roditelja. Roditelja koji uopće ne znaju što je zlostavljanje a to rade stalno.
Roditelji stvore velike rane djeci koja odrastaju sa njima
Roditelji i obiteljsko okruženje mogu kod dijela djece ozbiljno oštetiti psihološki razvoj, do razine da osoba u odrasloj dobi ima trajna funkcionalna ograničenja u odnosima, radu, braku i roditeljstvu ne zato što ne želi, nego zato što nikada nije imala priliku to naučiti i razviti.
To u stručnoj literaturi nije moralna optužba, nego razvojno-klinička činjenica. U medicini i psihijatriji se češće koriste pojmovi poput: razvojna trauma, kompleksni PTSP, poremećaji privrženosti, emocionalna i relacijska onesposobljenost, razvojni deficit samoregulacije
To znači osoba je intelektualno sposobna, ali je emocionalno, relacijski i stresno “nerazvijena” u ključnim područjima. Prema kliničkim i neuroznanstvenim radovima (npr. Bruce D. Perry, Bessel van der Kolk):
Ako dijete odrasta u domu gdje postoji: kronično ponižavanje, emocionalna hladnoća, strah, kontrola, roditeljsko miješanje bez granica ili “nenamjerno” sustavno zanemarivanje.
Onda se ne razviju normalno: sposobnost regulacije emocija, osjećaj vlastite vrijednosti, sposobnost zdrave bliskosti, tolerancija frustracijeosjećaj sigurnosti u odnosima. To nije karakter, nego posljedica razvoja u pogrešnim uvjetima.
Zašto takvi ljudi kasnije “ne mogu dati” u braku i životu
Stručnjaci se slažu: Nitko ne može dati ono što nikada nije primio niti naučio. U praksi to izgleda ovako:
osoba želi bliskost ali je se boji, želi ljubav ali ne zna kako se daje, želi brak ali sabotira odnose, želi biti dobar roditelj ali nema unutarnji model kako.
Zato mnogi ostaju emocionalno ovisni o roditeljima i s 40+ godina. biraju partnere koji ponavljaju obiteljsku dinamiku ili potpuno izbjegavaju bliskost. To nije slabost, nego razvojna posljedica. Jesu li roditelji uvijek “krivci”? Struka ovdje pravi važnu razliku: Mnogi roditelji, često nesvjesno, prenose vlastite traume i nesposobnosti, i time funkcionalno oštećuju djecu. Drugim riječima: namjera nije presudna učinak jest. U medicini se gleda šteta, ne motiv.
Nećete puno dobiti ako nekoga krivite za nešto, ali bi bilo dobro ukazati na poboljšanje odnosa.
Pripremio Toni Eterović, foto AI
