Psihijatrija kao grana medicine često ima ozbiljan komunikacijski problem kada je riječ o obitelji pacijenata. Dok se liječnici fokusiraju na stabilizaciju stanja i farmakološko liječenje, obitelji nerijetko ostaju u šoku, strahu i potpunom nerazumijevanju onoga što se događa s njihovom voljenom osobom.
Obitelji i pacijent imaju problem sa psihijatrom ako im ne objasni u kojem smjeru se ide
Sve veći broj ljudi nema osnovno razumijevanje psihofarmakologije. Kada prvi put vide člana obitelji na odjelu – usporenog, pospanog, emocionalno otupljenog ili bez uobičajene energije – često to opisuju riječima: “Napravili su od njega biljku.” Za njih to izgleda kao pogoršanje, a ne liječenje. Pravi psihijatar dužan je pacijentu i obitelji objasniti što je nužno za popraviti stanje.
Psihijatri i medicinsko osoblje imaju profesionalnu i etičku odgovornost objasniti da takvo stanje može biti privremena faza stabilizacije. Kod težih psihičkih poremećaja mozak je često u stanju izrazite prenadraženosti, kaosa misli, nesanice, impulzivnosti ili psihoze. U tim situacijama prvi cilj terapije nije odmah “vratiti osobu kakva je bila”, nego zaustaviti akutnu fazu bolesti i omogućiti živčanom sustavu da se smiri.
Osjećaj srama, krivnje, straha i gubitka kontrole
Taj proces ponekad izgleda kao naglo “gašenje”, ali je zapravo pokušaj uspostavljanja ravnoteže. Važno je reći jasno: to nije kazna, nije trajno stanje i nije cilj liječenja. To je faza, a terapija se kasnije prilagođava – doze se smanjuju, lijekovi mijenjaju, traži se najbolji omjer između stabilnosti i kvalitete života. Obitelji pritom prolaze vlastitu traumu. Za većinu je prvi susret s psihijatrijom praćen osjećajem srama, krivnje, straha i gubitka kontrole.
Često imaju dojam da su “izgubili” osobu kakvu su poznavali. Struka mora prepoznati i taj aspekt liječi se pacijent, ali podršku treba i obitelj. Jedan razgovor u kojem liječnik objasni: što se točno dogodilo, koja je dijagnoza ili radna sumnja, zašto su uvedeni baš ti lijekovi, koje su moguće nuspojave, što je prolazno, a što treba pratiti, može dramatično smanjiti paniku i nepovjerenje.
Nitko ne govori da je osoba na intenzivnoj skrbi “postala biljka”, ali nekada biljka treba regeneraciju živčanog sustava
Također je ključno naglasiti da su psihičke bolesti medicinska stanja, jednako stvarna kao srčane ili neurološke bolesti. Nitko ne govori da je osoba na intenzivnoj skrbi “postala biljka” jer je priključena na aparate ali u psihijatriji se sedacija i stabilizacija često doživljavaju kao oduzimanje osobnosti, a ne kao terapijska mjera.
Obitelj treba čuti i ovo: bez lijekova oporavak kod težih poremećaja često nije moguć, a prekid terapije na svoju ruku jedan je od glavnih razloga ponovnih pogoršanja i hospitalizacija. Istovremeno, treba ih ohrabriti da postavljaju pitanja i kažu ako primijete da nešto nije u redu. Dobra psihijatrijska praksa uključuje prilagodbu terapije. Ako lijek ne odgovara, postoji drugi. Liječenje je proces, a ne fiksna odluka.
Umjesto da obitelj ostane pasivni promatrač, treba je uključiti kao saveznika u liječenju. Oni mogu pomoći u:
praćenju promjena raspoloženja i ponašanja, redovitosti uzimanja terapije, prepoznavanju ranih znakova pogoršanja, stvaranju mirnog i podržavajućeg okruženja. Najvažnija poruka koju struka treba prenijeti je: ovo je bolest, ovo je liječenje i postoji put prema stabilnosti.
Medicini treba vjerovati te se uskladiti sa terapijom
Možda nije brz, možda je težak, ali nije beznadna situacija. Kada obitelj razumije proces, strah se smanjuje, a suradnja raste. A upravo ta suradnja između pacijenta, obitelji i liječnika često je ključ dugoročnog oporavka. I najteži slučajevi u 21. stoljeću se izlječe, zaliječe i oporave. Znanost za mozak čini čudesa i treba joj vjerovati. Poznam mnogo otpisanih kojima je psihijatrija vratila život. Izuzetno su nadišli sebe i postali uspješni ljudi i roditelji. Nema pada bez uspjeha.
Pripremio Toni Eterović
