Ako spominješ Isusa Krista svi tvoji protokoli bez djela su ništa, ni vjera ni molitva nisu dovoljni ako ne izlaze iz ruku koje hrane, iz očiju koje gledaju, iz srca koje osjeća. Isus Krist ne stoji iza riječi koje ne liječe, niti iza obećanja koja ostaju u zraku dok gladan i žedan prolazi pored nas. Sve naše himne, sve naše ispovijesti, bez djela su samo odjek praznog prostora.
On stoji iza onih koji dižu ruke da podignu slomljene, iza onih koji dijele kruh kad je srcu teško, iza onih koji pružaju ruku kada nitko drugi ne vidi. Bez ljubavi koja se očituje, bez vjere koja se pretače u djelo, naši protokoli, naši zakoni, naše molitve – sve je to ništa.
I zato, ako spominješ Njegovo ime, neka ono bude u svjetlu tvog djelovanja, u zraku tvoje nježnosti, u svakom osmijehu koji se usmjerava ka onima koji čekaju ruku spasa… jer samo tada ime postaje stvarnost, a vjera ne samo riječ, nego život.
Jer vjera koja ne traži put do ruke koja pruža, do oka koje gleda, do srca koje osjeća – ta vjera je poput svijeće koja ne svijetli. I nema snage u riječima koje se gube u zraku, niti utjehe u molitvama koje ne dodiruju tlo.
Isus Krist se pojavljuje u svakom osmijehu koji se rađa iz suosjećanja, u svakom kruhu koji se dijeli, u svakom gutljaju vode podarenom žednom. On je tamo gdje se djela stapaju s ljubavlju, gdje je milost stvarnost, a ne samo pojam.
I svatko tko želi Njega slijediti, ne smije čekati da ga netko pogleda ili pohvali. Mora biti ruka koja grli, korak koji ide prema potrebitom, riječ koja liječi ranjeno srce. Samo tada ime postaje istina u tijelu i u svijetu.
Jer bez djela, sve ostalo su samo sjenke – lijepi govori koji ne griju, zvukovi bez tijela, riječi bez srca.
A život, pravi život, traži i srce i ruku i djelo.
SRETAN BOŽIĆ
TE
