Iako Biblija ne definira posebno odnos Šimuna Cirenca i Isusa, nazvao bi ga posebno Božanskim, do te mjere da je Bog sveti duh sišao taj trenutak bez puno priče ostaviti misterij. Stare knjige spominju Šimunovu djecu koji su postali Kršćani ali nigdje nije ostao dijalog te dvije sile. Postoji trenutak u Kristovoj muci koji je istodobno tih kao šapat i snažan kao vječnost.
Postoji trenutak u Kristovoj muci koji je istodobno tih kao šapat i snažan kao vječnost.
Trenutak koji se ne mjeri riječima, nego pogledom.
Onaj čas kad rimski vojnik iz gomile izvlači nepoznatog čovjeka – Šimuna iz Kirene – i prisiljava ga da nosi Križ Bogomučitelja.
U tom naizgled grubom i nasilnom činu skriva se nešto što teologija stoljećima naziva “Božji dodir u ljudskoj običnosti.”
Šimun nije apostol.
Nije učenik.
Nije prorok.
Nije ništa što bi čovjek očekivao.
A ipak – u tom trenutku postaje most između neba i zemlje.
Šimun kreće nositi križ zato što mora.
Ali Bog ima naviku uzeti ono što je prisila, i pretvoriti je u poslanje.
Ono što je ljudski trenutak slučajnosti, postaje nebeski trenutak providnosti.
U mnogim duhovnim tumačenjima govori se da:
Bog ponekad progovori najglasnije kroz ljude koji nisu svjesni da ga nose.
U Šimunu je prisutan Božji poziv koji ne dolazi riječima, nego težinom drva.
Drva koje je dotakla sama Riječ.
Nigdje se ne spominje razgovor između Isusa i Šimuna.
Ničija usta ne bilježe Kristovu zahvalnost.
Evanđelja šute.
Ali možda zato što ovdje nije govorila riječ – nego Duh.
Duh Sveti, koji je vodio Isusa kroz njegovu muku, u tom je času dotaknuo Šimunovo srce.
Ne onako spektakularno kao u prorocima,
ne onako moćno kao u Pedesetnici,
nego nježno – poput daha.
Duh koji mijenja čovjekovu volju bez da mu oduzme slobodu.
Duh koji u prisilu unosi smisao.
Duh koji u teret unosi ljubav.
Zašto Šimun?
Zašto ne jedan od apostola?
Zašto ne prijatelj, ne učenik, ne netko tko poznaje Gospodina?
Jer tako Bog djeluje.
Bog dolazi tamo gdje ga nitko ne očekuje.
Šimun postaje ikona svakog običnog čovjeka kojemu Bog daruje trenutak u kojem duša prepozna nešto veće od sebe. U tom susretu, iako prisiljen, Šimun se u jednom dahu pretvara iz promatrača u sudionika, iz stranca u brata, iz putnika u Božjeg pomoćnika.
Ne znamo njegove misli.
Ne znamo njegove riječi.
Ali znamo da su njegovi sinovi postali kršćani.
I rana Crkva ih poznaje po imenu.
To znači jedno:
Nešto se u Šimunu slomilo, otvorilo, rodilo. Nešto božansko je dotaknulo njegovo srce.
Možda je to bio pogled
umornog, raščupanog, krvavog, ali božanskog sina.
Možda težina križa.
Možda spoznaja da čovjek koji ide prema smrti nosi ljubav veću od smrti.
To je trenutak u kojem šutnja postaje objava.
Mnogo je teologa reklo:
“U Šimunu vidimo što Bog čini s čovjekom kada mu pruži priliku da pomogne Krista.”
U njemu je:
-
Bog progovorio bez riječi,
-
Duh Sveti djelovao bez buke,
-
Krist primio ljubav bez pitanja.
Šimun Cirenac je slika svakog čovjeka kojemu Bog kaže:
“Dođi.
Nosi sa mnom.
Bit ćemo zajedno u patnji.
I u pobjedi.”
Možda je baš u Šimunu zasjala božanska prisutnost
Ne inkarnacija – ta je jedinstvena i pripada samo Kristu.
Ali prisutnost,
nadahnuće,
milost koja prožima čovjekovu ruku dok dodiruje križ Sina Božjega…
Da.
To je itekako moguće.
I itekako božansko.
Šimun Cirenac ostaje najtiša, ali najdublja lekcija križa: da se Bog ne objavljuje samo u čudima, nego i u ljudima koji u pravom času učine ono što samo srce može razumjeti. Da Bog ljudima koji vjeruju u zadnji tren će poslati nekoga na koga nisu računali, jer je Bog.
Toni Eterović
