Postoje zločini koji se događaju u mraku. A postoje i oni koji se događaju pod reflektorima. Afera Jimmy Savile spada u ovu drugu, najjeziviju kategoriju: zločini koji su se odvijali javno, sustavno i nekažnjeno, dok su institucije šutjele, klimale glavom ili okretale pogled. On je bio alfa i omega državne britanske televizije. Svijet apsolutno vode opasne zvijeri, no suđeno je da istina ispliva. Ipak netko nad tim zlom vreba i obilježi sve upletene?
Nakon njegove smrti 2011. godine, Velika Britanija bila je prisiljena pogledati u vlastito ogledalo – i ono je pokazalo lice kolektivnog moralnog sloma.
Nacionalni heroj, privatni predator
Jimmy Savile desetljećima je bio više od televizijskog voditelja. Bio je ikona. Humanitarac. “Dobročinitelj djece”. Zvijezda nacionalne televizije BBC. Čovjek s kraljevskom titulom. Gost u domovima političke elite. Prijatelj moćnih. I upravo zato – nedodirljiv.
Iza tog uglađenog javnog lika krila se monstruozna stvarnost: serijsko seksualno zlostavljanje djece, adolescenata, osoba s invaliditetom i psihijatrijskih pacijenata. Tisuće žrtava. Desetljeća zlostavljanja. Bolnice. Studiji. Sobe bez svjedoka – ali ne i bez znanja.
“Svi su nešto čuli, ali nitko nije znao”
To je najveća laž ove afere. Glasine o Savileu kružile su još od 60-ih godina. Novinari su šaptali. Medicinske sestre su upozoravale. Policiji su stizale prijave. Djeca su govorila – tihim, preplašenim glasom. Ali sustav nije slušao ili točnije: nije htio slušati. Unutar BBC postojali su pokušaji istrage. Dokumentarci su zaustavljani. Urednici su povlačili ručnu. Savile je donosio gledanost, novac i prestiž. Istina je bila – nezgodna. U bolnicama pod okriljem NHS Savile je imao ključeve, noćni pristup i potpunu slobodu kretanja. Djeca na odjelima. Pacijenti koji nisu imali glas. Autoritet koji se nije dovodio u pitanje. To nije bio propust. To je bio sistemski nemar.
Prijave su postojale. Istrage su se gasile. Tužiteljstvo (Crown Prosecution Service) nije podizalo optužnice. Zašto? Jer je lakše sumnjati u dijete nego u nacionalnu ikonu. Ne postoji dokaz o velikoj zavjeri ministara. Ali postoji nešto jednako opasno: bliskost s moći. Bivša premijerka Margaret Thatcher osobno ga je podržavala i pomogla u dobivanju viteške titule. Savile je imao izravan pristup političkom vrhu. To je bilo dovoljno. Nitko nije morao izravno narediti šutnju. Sustav ju je proizvodio sam. Čak je Papa Ivan Pavao II dodjelio mu orden za humanost.
Nije bila zavjera nego kultura. Papa ga je odlikovao
Ono što je omogućilo Savileu da desetljećima zlostavlja nije bila tajna organizacija, nego kultura straha, reputacije i oportunizma.
-
Strah od skandala
-
Strah od tužbi
-
Strah od “pogrešne optužbe”
-
Prezir prema slabima
-
Sljepoća pred moćnima
Svi su znali ponešto. Nitko nije znao sve. Nitko nije učinio dovoljno. Nakon smrti, pokrenuta je policijska istraga Operation Yewtree. Istina je konačno isplivala. Institucije su priznale propuste. Društvo se zgrozilo. Ali pravde – nije bilo. Jimmy Savile je umro slobodan, zaštićen titulama i šutnjom. Ovo nije priča o jednom monstrumu, ovo je priča o sustavu koji ga je čuvao. I zato nije pitanje kako se to moglo dogoditi. Pravo pitanje glasi: “Koliko još takvih gledamo – dok sebe uvjeravamo da ne vidimo ništa?” Oči su vam širom zatvorene uskoro će usljediti na portalu neviđena ispovjest za bar 10.000 ljudi koji će spasiti oko sebe bilo koga.
Pripremio Toni Eterović, foto: BBC
