Žrtva ne traži samo kaznu. Traži da Crkva ponovno pronađe Krista
U razgovoru sa žrtvom shvatio sam da iza svega što se događalo posljednjih godina ne stoji samo gnjev. Ima ga, naravno. Ali još je veća tuga.
Tuga čovjeka koji je kao mladić vjerovao Crkvi, ljudima u Crkvi i svojim duhovnim autoritetima, a danas govori kako mu je bilo lakše razgovarati s novinarima i sudom nego s biskupom.
I upravo tu njegova priča dobiva jednu sasvim drugu dimenziju.
On danas ne govori samo o kazni.
Govori o pokajanju.
Govori o promjeni.
Govori o tome da bi ljudi koji su ga povrijedili možda jednog dana mogli ponovno otvoriti srce.
„Provincije ne mogu raditi bez biskupijskih odobrenja, a biskup Dražen Kutleša redovno posjećuje ovu osuđenu provinciju. Mislim da nije problem samo u njihovoj kazni, nego u njihovoj promjeni prema preživjelima.“, govori mi žrtva koja za sada se osjeća još uvijek jako iscrpljena i kaže da ga je suđenje još više iscrpilo.
To je možda i najvažnija rečenica cijelog našeg razgovora.
Jer on ne govori: uništite ih. On govori: promijenite se.
„Bilo bi ljudskije da sam mogao pričati s biskupom“
Žrtva mi govori kako mu je posebno teško što je do trenutka kada je pravdu potražio pred institucijama i medijima imao osjećaj da nije pronašao čovjeka s kojim bi mogao jednostavno sjesti i razgovarati.
„Bilo bi ljudskije da sam mogao s biskupom pričati nego s medijima i sudom“, govori mi. I onda postavlja pitanje koje nije samo njegovo.
Čemu onda biskupi služe?
Ako biskup ima administraciju, suradnike, protokole, kanonske stručnjake i cijeli sustav oko sebe, zašto jedan čovjek koji tvrdi da je kao dijete zlostavljan ne može pronaći prostor za iskren razgovor?
Možda upravo tu počinje najveća kriza.
Ne pravna.
Ne administrativna.
Nego ljudska.
Jer nijedan protokol ne može zamijeniti čovjeka koji će sjesti preko puta drugog čovjeka i reći: „Slušam te.“
Nije problem samo u kazni
Žrtva danas ne govori da je dovoljno nekoga kazniti.
On želi nešto što je puno teže.
Promjenu.
„Mislim da nije problem u njihovoj kazni nego promjeni prema preživjelima.“, ponavlja.
To je zahtjev koji bi svaka ozbiljna institucija trebala shvatiti.
Jer kazna može završiti presudom.
Promjena mora trajati puno duže.
Ako je netko osuđen, institucija može reći da je postupak završen.
Ali za preživjelog postupak često nikada nije završen.
On živi s posljedicama.
Sjećanjima. Strahovima. Pitanjima. Ponekad i s gnjevom koji nije birao sam.
Gnjev i tuga mogu živjeti zajedno
U njegovim riječima često se osjećaju podvojeni osjećaji.
S jedne strane gnjev.
S druge duboka tuga.
I jedno ne isključuje drugo.
Čovjek može biti bijesan zato što mu je učinjena nepravda, a istodobno žaliti za ljudima kojima je nekada vjerovao.
Može željeti pravdu, a ne željeti osvetu.
Može tražiti odgovornost, a istodobno željeti pomirenje.
Može biti razočaran Crkvom, a još uvijek u sebi nositi nešto od vjere koju je nekada imao.
„Oni znaju da ja nisam bio opasan prema njima. Nikada se ne bih usudio raditi ono što oni rade i navesti me na tužbu“, govori mi.
U toj rečenici čujem nešto što se često izgubi kada se ovakve priče pretvore samo u crno-bijeli sukob.
Žrtva ne govori da želi rat.
On govori da želi da netko shvati što mu se dogodilo.
„Vjernici ne znaju kakav je ovo progon dok ga ne dožive“
Posebno ga boli što, prema njegovom iskustvu, ljudi koji nikada nisu prošli kroz ovakav sustav teško mogu razumjeti što se događa čovjeku koji odluči progovoriti.
„Vjernici ne znaju koji je ovo progon dok ga ne dožive“, govori.
Prema njegovu iskustvu, neke mlade žrtve nakon trauma potpuno izgube osjećaj pripadnosti, a dio njih završi u teškim životnim okolnostima, među kojima navodi drogu, kriminal i psihijatrijsko liječenje.
To nisu tvrdnje koje treba olako generalizirati na sve žrtve.
Ali ih treba čuti.
Jer trauma nije samo događaj iz prošlosti.
Ona može utjecati na cijeli život.
Na školovanje. Na odnose. Na povjerenje. Na vjeru. Na odnos prema autoritetima. Na sposobnost da čovjek vjeruje samome sebi.
„Umjesto komunizma, Crkva bi trebala potražiti svoje žrtve“
U jednom trenutku izgovara rečenicu koja zvuči gotovo kao poziv na unutarnji preokret:
„Umjesto komunizma Crkva bi trebala potražiti svoje žrtve.“
Bez obzira na politički dio te izjave, njezina bit je jasna. Ne traži od Crkve da se bavi samo prošlošću.
Traži da pogleda vlastite ljude koji danas pate.
Da ih pronađe.
Da ih pozove.
Da ih sasluša.
Da prestane čekati da žrtva sama dođe na vrata.
Jer možda upravo među ljudima koji više ne dolaze u crkvu sjede oni kojima je Crkva nekada bila najvažnija.
„Silan je broj žrtava“
Žrtva smatra da je broj ljudi koji nose posljedice seksualnog zlostavljanja u crkvenim strukturama puno veći od broja slučajeva koji su završili u javnosti.
I vjeruje da mediji o tome još uvijek nedovoljno govore ali i ljudi ne otvaraju rane. “Muškarci se boje priznati da je nešto teško i trajno utjecalo na njihovo ponašanje a i nemaju kome da se obrate. Od njih se očekuje da budu muškarci, a muškarac gori i puca ako ne izbaci rane koje ga grizu.” – kaže žrtva koja je upoznala još žrtvi i kojoj je pomogao u životu naš novinar.
To je tema koja zaslužuje ozbiljno istraživanje, bez senzacionalizma i bez unaprijed donesenih zaključaka.
Najveća hrabrost tek možda dolazi
Ovaj čovjek još uvijek nije spreman sve iznijeti javno.
I to treba razumjeti. Kaže da će mu za javni istup trebati velika hrabrost. Jer zna što bi mogao dobiti zauzvrat. „A što ću onda dobiti? Kamenje, potpitanja, seciranje djetinjstva? Sada kada je presuda jasna osjećam neko olakšanje ali i emocionalnu tugu.“, kaže. „O počinitelju uopće ne mislim, moja podsvjest najviše krivi odgovorne koji su odbacili odgovornost ali sutkinje su ih uhvatile na djelu, na priznanju, papiri, dokumenti, i oni su mi više zla učinili nego on da bi ih trebao tužiti u beskraj, no to nema smisla. Ovu presudu nisam očekivao i došla je nenadano kada sam sve ih pokopao i zaboravio. Mozak je počeo to barikadirati.” zaključuje.
Ta rečenica možda najbolje pokazuje koliko je teško žrtvi prijeći posljednju granicu između privatnog svjedočenja i javnog istupa.
Kada jednom izgovorite svoje ime, više nema povratka.
Ljudi će komentirati.
Neki će vjerovati.
Neki neće.
Neki će vas braniti.
Neki će vas napadati.
A vi ćete ponovno morati živjeti s pričom koju ste možda godinama pokušavali zaboraviti.
Ali on ipak govori o pokajanju
I onda, usred svega toga, dolazi možda najneočekivaniji dio njegova svjedočenja.
On govori o pokajanju.
Ne samo tuđem. I vlastitom. „Mislim da pokajanje može sve riješiti. Spreman sam i za svoj prosuti gnjev se pokajati“, kaže.
Čovjek koji je osam godina vodio sudsku borbu protiv crkvene institucije govori o vlastitom pokajanju. No i pet godina prije se prepirao sa crkvom oko stanja.
To je trenutak u kojem ova priča prestaje biti samo priča o sudu.
Postaje priča o vjeri.
O tome može li čovjek koji je duboko povrijeđen ipak pronaći put prema miru. I može li institucija koja je izgubila njegovo povjerenje napraviti prvi korak.
„Oduvijek sam znao što je istina“
Ipak, nakon svega što je prošao, u njegovim riječima nema dvojbe o onome što je smatrao istinom, ali morao je po deset puta ponavljati da govori istinu.
„Oduvijek sam znao što je istina, a ova sudska potvrda potvrdila je da je istina moja, a ne milijun lažljivaca“, govori. Za njega sudska odluka nije samo završetak dugotrajnog postupka.
Ona je potvrda da njegovo svjedočenje nije bilo izmišljeno, da njegova bol nije bila bez temelja i da se istina, unatoč godinama sumnje, pritiska i osporavanja, ipak može probiti kroz institucije.
To ne znači da sudska odluka može izbrisati sve posljedice.
Ne može vratiti izgubljene godine.
Ne može ukloniti traumu.
Ne može vratiti povjerenje koje je nestalo.
Ali može potvrditi ono što je žrtva cijelo vrijeme tvrdila. Može mu dati osjećaj da napokon nije sam protiv svih.
Pokajanje biskupa bilo bi veće od svake izjave za medije
Tu dolazimo do pitanja koje bih volio postaviti svakom biskupu koji se susretne s ovakvom žrtvom.
Što bi bilo teže?
Napisati službeno priopćenje?
Ili sjesti pred čovjeka i reći: „Žao mi je što si ovo doživio.“
Ne mora biskup prihvatiti svaku tvrdnju bez provjere. Ne mora prejudicirati sudski postupak. Ne mora priznati nešto što sud nije utvrdio.
Ali može razgovarati.
Može saslušati.
Može pokazati suosjećanje.
Može reći da će se sve istražiti.
Može pitati što žrtvi treba.
To nije slabost. To je ljudskost.
Vratimo Krista u Crkvu
Možda je upravo to ono što ova priča pokušava reći.
Ne vratimo samo protokole. Ne vratimo samo procedure. Ne vratimo samo administraciju.
Vratimo Krista.
Ako je Krist središte kršćanstva, onda mora biti prisutan upravo tamo gdje je čovjek najranjiviji.
Kod djeteta.
Kod žrtve.
Kod čovjeka koji se trese dok govori.
Kod čovjeka koji je izgubio povjerenje.
Kod čovjeka koji je ljut.
Kod čovjeka koji više ne zna vjeruje li.
I možda posebno kod čovjeka koji, unatoč svemu što je doživio, još uvijek kaže da bi volio da se druga strana pokaje.
To je nevjerojatno težak oblik nade.
Žrtva ne traži samo da Crkva plati. Traži da se promijeni.
Zato ovu priču ne želim završiti kaznom.
Želim je završiti pitanjem.
Što ako je upravo sada trenutak da netko iz Crkve nazove ovu žrtvu?
Ne preko tajnika. Ne preko odvjetnika. Ne preko priopćenja.
Čovjek čovjeku. Biskup čovjeku koji je nekada bio dijete u njegovoj Crkvi.
I da mu kaže: „Dođi. Razgovarat ćemo.“
Možda se time ne bi izbrisala prošlost.
Možda se ne bi izliječila sva trauma.
Možda se ne bi promijenila sudska presuda.
Ali možda bi se dogodilo nešto drugo.
Možda bi čovjek koji je godinama govorio kroz medije i sud konačno dobio ono što je cijelo vrijeme želio:
razgovor.
A možda bi tada i Crkva napravila prvi korak prema onome što bi trebala biti.
Ne institucija koja se boji svojih žrtava. Nego zajednica koja ih traži.
Ne zajednica koja ih pita zašto su progovorili. Nego zajednica koja ih pita kako im može pomoći.
Ne zajednica koja se prvo brani. Nego zajednica koja se zna pokajati.
Jer ako postoji mjesto na kojem bi pokajanje trebalo imati stvarnu snagu, onda bi to morala biti Crkva.
A ako želimo vratiti Krista u Crkvu, možda je prvi korak jednostavan:
otvoriti vrata žrtvama.
I konačno ih saslušati.
Razgovarao Luka Turudić
