Kada se pojavi bolest, tražimo uzrok u bakterijama, genetici, prehrani ili načinu života. Sve su to važni čimbenici. No kanadski specijalist traume i autor Gabor Maté već desetljećima govori o još jednoj dimenziji zdravlja koja se često zanemaruje – o dubokoj povezanosti između naših emocija, životnih iskustava i tijela.
Gabor je otvorio novo poglavlje medicine
Prema njegovom razumijevanju, ljudsko tijelo nije odvojeno od našeg emocionalnog života. Ono stalno reagira na ono što proživljavamo, na stres, strah, potisnutu tugu ili neizraženu ljutnju. Kada osjećaje ne možemo ili ne smijemo izraziti, tijelo često postaje mjesto na kojem se ta napetost zadržava.
Maté često govori da mnogi ljudi još u djetinjstvu nauče jednu vrlo suptilnu, ali snažnu lekciju. Dijete prirodno želi biti ono što jest, slobodno osjećati i izražavati sebe. No jednako snažna je i njegova potreba da bude voljeno i prihvaćeno.
Kada dijete osjeti da njegovi osjećaji nisu dobrodošli, da mora biti drugačije kako bi zadržalo ljubav i sigurnost, ono se počinje prilagođavati. Tada se polako udaljava od svoje autentičnosti kako bi sačuvalo odnos s drugima.
Susprezanje emocija nije zdravo za zdravlje
Taj proces često se događa tiho i nesvjesno. Osoba s vremenom postaje brižna, odgovorna i vrlo osjetljiva na potrebe drugih ljudi. Nauči potiskivati vlastite emocije, izbjegavati sukobe i biti ona osoba na koju se svi mogu osloniti.
Izvana takav život može izgledati skladno, ali unutra se ponekad nakuplja napetost koja nikada nije pronašla svoj glas. Upravo o tome Maté govori kada kaže da trauma nije samo ono što nam se dogodilo, nego ono što se dogodilo u nama kao odgovor na to iskustvo.
Dugotrajan stres utječe na živčani sustav, hormone i imunološki sustav
Ponekad najveći trag ne ostavlja sam događaj, nego način na koji smo morali potisnuti dio sebe da bismo se prilagodili. Kada emocije dugo ostaju neizražene, tijelo može početi reagirati. Dugotrajan stres utječe na živčani sustav, hormone i imunološki sustav.
Tijelo je tada stalno u stanju pripravnosti, kao da mora izdržati pritisak koji nikada ne prestaje. Maté u svojim knjigama, poput When the Body Says No i The Myth of Normal, opisuje kako takvo stanje može dugoročno pridonijeti različitim zdravstvenim poteškoćama.
On pritom ne tvrdi da su emocije jedini uzrok bolesti, ali naglašava da je nemoguće razumjeti zdravlje ako zanemarimo emocionalni život čovjeka.
Tijelo i um nisu odvojene stvarnosti
Tijelo i um nisu dvije odvojene stvarnosti. Oni su dijelovi istog živog sustava koji neprestano komunicira.
Jedna od njegovih snažnih misli kaže da pitanje često nije zašto se pojavila bolest, nego kakvu je priču tijelo godinama nosilo u sebi. Kada tijelo više ne može nositi teret potisnutih osjećaja, ponekad počinje govoriti na način koji ne možemo ignorirati.
Ipak, u njegovim riječima postoji i duboka nada. Razumijevanje te povezanosti ne znači tražiti krivnju u sebi, nego otvoriti vrata iscjeljenju. Kada počnemo slušati svoje tijelo, priznavati vlastite osjećaje i vraćati se svojoj autentičnosti, stvaramo prostor u kojem se može pojaviti ravnoteža.
Emocije mogu postati bolest ako su neizražene
Zdravlje tada prestaje biti samo odsutnost bolesti. Ono postaje proces ponovnog susreta sa samim sobom. U tom procesu učimo da briga o sebi nije sebičnost, nego temelj unutarnjeg mira.
Možda upravo u toj jednostavnoj istini leži važna poruka: tijelo nas ne izdaje kada se razboli. Ponekad nas samo pokušava podsjetiti na dio nas koji je dugo čekao da bude viđen i saslušan.
Pripremio Toni Eterović
