Strah od migranata danas se u javnom prostoru često predstavlja kao briga za radna mjesta, sigurnost ili „očuvanje kulture“. Međutim, kada se taj strah sagleda dublje – kroz sociološku, povijesnu i psihološku analizu – postaje jasno da on nije prvenstveno strah od drugih, nego strah od nas samih: od vlastite nesigurnosti, gubitka identiteta i nemogućnosti suočavanja s promjenama koje su oduvijek bile sastavni dio ljudskih društava.
Strah koji ne govori o migrantima, nego o društvu
U gotovo svim europskim društvima, a osobito u postjugoslavenskom prostoru, porast straha od migranata poklapa se s dugotrajnim osjećajem ekonomske i demografske nesigurnosti. Odlazak mladih, niske plaće, nesigurna zaposlenja i nepovjerenje u političke institucije stvaraju kolektivni dojam da je budućnost neizvjesna i da je društvo izgubilo kontrolu nad vlastitim razvojem.
Migrant postaje simbol prijetnje
U takvom kontekstu migrant postaje simbol prijetnje: vidljiv je, „drugačiji“, politički slab i pogodan za projekciju strahova koji u stvarnosti proizlaze iz unutarnjih problema društva. Brojna europska istraživanja potvrđuju paradoksalnu činjenicu: najizraženiji strah od migranata prisutan je ondje gdje je stvarni kontakt s njima najmanji.
Sociolog Zygmunt Bauman taj je fenomen opisivao kao oblik „tekućeg straha“ – straha bez jasnog uzroka, koji se veže uz prve dostupne i prepoznatljive mete.
Ekonomski mitovi i logika nultog zbroja
Tvrdnja da migranti „uzimaju posao domaćima“ temelji se na psihološkom obrascu nultog zbroja – uvjerenju da društveni resursi imaju fiksnu količinu te da dobitak jednih automatski znači gubitak drugih. No ekonomske analize u većini europskih zemalja pokazuju da migranti najčešće popunjavaju sektore u kojima kronično nedostaje radne snage: građevinarstvo, turizam, skrb, poljoprivredu i logistiku.
Time ne samo da ne smanjuju ukupnu zaposlenost, nego često povećavaju ekonomsku aktivnost i održivost mirovinskih i socijalnih sustava. Problem je što se javni diskurs rijetko temelji na empirijskim podacima, a mnogo češće na osjećaju gubitka kontrole.
Upravo zbog toga strah od migracija postaje politički iznimno isplativ: on homogenizira biračko tijelo i preusmjerava pozornost s korupcije, nejednakosti i strukturnih slabosti države.
Mit o ugroženoj kulturi
Jedan od najsnažnijih argumenata protiv migracija jest tvrdnja da one ugrožavaju ili „uništavaju“ nacionalnu kulturu. No ta tvrdnja počiva na pretpostavci da je kultura nešto statično, homogeno i nepromjenjivo.
Gradovi poput Splita, Zagreba, Sarajeva ili Beograda nikada nisu bili kulturno jednolični prostori. Stoljećima su se oblikovali na dodiru mediteranskih, osmanskih, srednjoeuropskih i balkanskih utjecaja. Jezik, arhitektura, gastronomija i svakodnevne prakse rezultat su neprestanih migracija, miješanja i prilagodbi.
Antropolog Arjun Appadurai ističe da je strah od „kulturne kontaminacije“ zapravo strah od gubitka iluzije stabilnosti. Kultura ne nestaje kroz kontakt, nego kroz izolaciju i petrifikaciju.
Povijesna zabluda etničke čistoće
Ideja da su društva na Balkanu ikada bila etnički ili kulturno „čista“ povijesno je neodrživa. Balkan je stoljećima funkcionirao kao kontaktna zona različitih carstava, religija i jezika. Etnička homogenost nije povijesna konstanta, nego politički projekt modernog nacionalizma 19. i 20. stoljeća.
Najveće tragedije u regiji – uključujući ratove i masovna raseljavanja – dogodile su se upravo u pokušajima da se identitet nasilno učvrsti i „očisti“. Sociolog Andreas Wimmer upozorava da takvi pokušaji ne jačaju zajednice, nego proizvode dugotrajnu nestabilnost i traumu.
Strah od promjene kao strah od nestajanja
U svojoj srži, suvremena histerija oko migracija nije kulturna ni sigurnosna, nego egzistencijalna. Riječ je o strahu da gubimo demografsku, ekonomsku i simboličku važnost; o osjećaju da svijet ide dalje bez nas.
Migranti u tom smislu postaju simbol promjene i podsjetnik na prolaznost. Oni utjelovljuju ono što društva u krizi teško prihvaćaju: činjenicu da ništa nije trajno i da identitet nije zatvoren sustav. Manuel Castells taj proces opisuje kao sukob između „identiteta otpora“ i „identiteta projekta“ – između povlačenja u prošlost i aktivnog oblikovanja budućnosti.
I prije i poslije ovdje prolaze druge kulture
Strah od migranata više govori o stanju društva koje se boji promjene nego o samim migrantima. On razotkriva nesigurne identitete, nerazriješene povijesne traume i izostanak uvjerljive vizije budućnosti.
Povijest je pritom jasna i neumoljiva. Društva ne nestaju zato što se mijenjaju, nego zato što se promjene boje.
Migracije nisu prijetnja kulturi. One su podsjetnik da su kultura i identitet živi procesi – i da, poput čovjeka, mogu opstati samo ako se kreću.
Toni Eterović
