Tijekom godina razgovora s policijom, izlazaka na teren i kontakata s ljudima iz sustava, počeo sam primjećivati stvari koje običan građanin možda nikada ne bi primijetio. Ne zato što sam paranoičan, nego zato što sam previše vremena proveo promatrajući kako sustav diše kada misli da ga nitko ne gleda.
Posao policije je jako stresan, izlaze na teren za sve, od ljudi koji se svađaju za šaku zemlje i puta, do razbojništava, narkotika, nasilja, uvreda do ubojstava. Oni su tu da razriješe stvari, razgovaraju, odluče se za mirno riješavanje ili sudsko. Policija ima ovlasti za silu, ali i da prekorači ovlasti.
O njihovoj procjeni može ići nastavak. Znao sam vidjeti ružnu zloporabu nedokazivog snimanja prilikom intervencije. No to rade i često protiv svojih kolega. Imamo nažalost i sve više napada na policajce a nedavno i ubojstvo što potpuno opravdava izuzetni policijski oprez pa i prekoračenje ovlasti.
Ako vidimo posljednje tragedije gdje je policajac u Krapini ubijen sa tri hica, pa policajac u Splitu izboden nožem kraj kuće, u pritvoru također doživio filmski pokušaj ubojstva – moramo im dati pravo da gazeći njih, gazi se nas, gazi se štit građana koji je na “prvoj crti bojišta”, a nesvjesno svi građani. To je nedopostivo i osuđujuće.
Radar se upali kada je diktafon uključen
U jednom trenutku shvatio sam da dio temeljnih policajaca nezakonito koristi diktafone na mobitelima tijekom razgovora. Ne govorim o službenim snimanjima po nalogu ili proceduri, nego o privatnim internim snimanjima za sebe, za pojedine šefove, za međusobna podmetanja i skupljanje bodova u hijerarhiji.
Jednom je od njih mobitel s upaljenim diktafonom čak ispao na pod pored mene. Snimao je naš razgovor tijekom prijave, upozoren da u svemu nađem manu, da sam sklon pisati unutarnjoj kontroli i da se moj glas i moć daleko čuju kao novinara ali i poznavatelja sistema. Enigmu.
Tada sam shvatio koliko je to zapravo raširenije nego što ljudi misle.
25% policajaca se formira u red kriminala
Neke sam postaje i odjele prijavio unutarnjoj kontroli za traženje nadzora i nerad. Ironija svega je što sam kroz svoj rad često više branio policiju i poštene policajce nego same građane. Ali postoje pojedinci koji zbog karijere, ega ili straha počnu raditi stvari koje ruše povjerenje i zakonitost. Zapravo 25% policajaca se formira u red kriminala.
Snimaju razgovore i najgore od svega neki to rade vlastitim kolegama čime potvrdđuju da im ništa nije sveto da nezakonito uspostavlja zakon, što je protivno zakonu i kazneno djelo.
Snimaju ih, preslušavaju, skupljaju materijal za napredovanje. Kada čovjek vidi do koje mjere pojedinci mogu koristiti podlost za osobni interes, onda više nije čudno što počnu vjerovati da su svi oko njih isti.
Ako ti koristiš podlost, misliti ćeš da su svi podli.
Zato danas dio ljudi u uniformi živi pod stalnim oprezom. Nedavno su me tri mlada policajca na ulici praktički propustila iz straha, uvjereni da ih možda snimam iz daljine. Jedna je čak povukla druge da stanu sa strane i puste me da prođem. To dovoljno govori o stanju svijesti.
Kako samo došao do brojke od 25%, tako što je koristi vladina služba koja nadzire sustav i sve zna.
Ne tražim savršenstvo od policije
A ja privatno nisam čovjek koji će ih “prijaviti” zato što su sjeli u kafić ili zaspali tijekom noćne smjene. To su ljudi. Ako će se za deset minuta dignuti na intervenciju, neću glumiti moralnog egzekutora. Ne tražim od policajca savršenstvo, kapu pod kutem ni vojničku ukočenost.
Tražim samo da prvo bude čovjek. Jer upravo to čovjeka može učiniti profesionalcem. Nažalost baš u hijerargiji podobni napreduju a profesionalci često ostaju na nižim položajima. Šefovi im utjeraju strahove od svih tako da se boje svoje sjene, umjesto da imaju svoje je uz zakon.
Neki me u sustavu vide kao rigidnog kritičara, nadmoćnog i opasnog za njihovu zonu komfora. Ali moja “rigoroznost” počinje tek od jednog pitanja kakav si čovjek? Tek onda kakav si policajac.
Ne zanima me perfekcionizam jer savršen čovjek ne postoji. Znam previše policajaca koji su napravili ogromno dobro za društvo. Hvatao sam uz njih lopove, dilere, razbojnike, pedofile….Ratovao sam godinama s korumpiranim dijelovima sustava i znam kako taj svijet izgleda iznutra.
Spasiti čovjeka u čovjeku
Ali upravo zato danas sve više pokušavam spasiti čovjeka u čovjeku, a ne tražiti nemoguću savršenost. No postoji granica. Kada netko iz frustracije, ambicije ili ega počne kršiti zakon koji bi trebao štititi, tada nastaje problem. Još je gore kada takvi ljudi vjeruju da imaju moralno pravo suditi drugima, a sami privatno nisu u skladu sa zakonima koje predstavljaju.
To je ono što ih najviše razotkriva.
Čovjek koji je svjestan vlastite grešnosti obično je oprezniji prema tuđim pogreškama. A oni koji stalno love tuđe slabosti često pokušavaju sakriti vlastite.
Poanta svega nikada nije bila lov na savršenstvo. Poanta je ostati čovjek i postupati zakonito. Zakonito nekada može biti labavo a nekada kada se prelaze granice strogo.
I možda je upravo to danas najteže u društvu u kojem svi nadziru svakoga, snimaju jedni druge, skupljaju informacije i žive pod pritiskom nepovjerenja.
Ova priča nije napisana protiv policije. Napisana je za one koji će se u njoj prepoznati.
Toni Eterović
