Ratovi ne završavaju onoga dana kada utihne oružje. Za mnoge ljude pravi rat počinje tek poslije u tišini, sjećanjima, noćnim morama i praznini koju ostavlja gubitak obitelji, djece i doma. Pitanje oprosta je jedno od najtežih ljudskih pitanja. Kako oprostiti nakon tolikog bola? Kako čovjeku koji je izgubio dijete, roditelje ili supružnika reći da mora nastaviti dalje?
Na takva pitanja ne postoje jednostavni odgovori.
Kako, kako i kako?
Mnogi psiholozi i stručnjaci za traumu upozoravaju da oprost ne može biti naredba niti politička parola. Oprost je dug i osoban proces koji često traje cijeli život. Kanadsko židovski liječnik i stručnjak za traumu Gabor Maté često govori da trauma ne nestaje kada rat završi. Ona ostaje u tijelu, emocijama i živčanom sustavu čovjeka. Ljudi koji su preživjeli rat često desetljećima nose strah, bijes, tugu i osjećaj nepravde.
Maté naglašava da potiskivanje boli ne donosi iscjeljenje. Društva koja guraju traume pod tepih često prenose mržnju i strah na nove generacije. Zato oprost ne znači zaborav niti opravdavanje zločina. Oprost znači pokušaj da čovjek ne ostane zauvijek zarobljen u vlastitoj boli i mržnji.
Nitko nema pravo nametnuti oprost
Najveći problem nastaje kada se žrtvama govori da “moraju oprostiti”. Nitko nema pravo određivati drugome koliko dugo smije tugovati ili koliko duboko smije osjećati nepravdu. Čovjek koji je izgubio dijete u ratu ne može jednostavno “okrenuti novu stranicu” samo zato što je prošlo mnogo godina.
Ipak, mnogi koji su prošli najgore ratne strahote svjedoče da ih je dugotrajna mržnja počela uništavati iznutra. Neki su shvatili da osveta ne vraća mrtve, a život proveden u stalnom bijesu nastavlja rat u čovjekovoj glavi i nakon što je završio na bojištu.
Važno je razumjeti i jednu bolnu istinu: u ratovima često dolazi do kolektivnog ludila. Propaganda, strah, mržnja i dehumanizacija pretvaraju obične ljude u osobe sposobne za strašne stvari. To ne znači da zločini trebaju biti zaboravljeni ili nekažnjeni, nego da čovječanstvo mora razumjeti koliko rat uništava moral, razum i ljudskost.
Mnogi psiholozi smatraju da pomirenje počinje tek kada društvo prizna patnju svih nevinih žrtava. Bez istine, pravde i suosjećanja teško je govoriti o stvarnom oprostu.
Ratne traume često ostaju prisutne generacijama kroz šutnju u obitelji, strahove roditelja, osjećaj mržnje prema drugima, nepovjerenje i podjele.
Zato društva koja su prošla rat moraju ulagati ne samo u obnovu kuća i cesta, nego i u psihološko iscjeljenje ljudi.
Oprost ne znači da žrtva zaboravlja. Ne znači ni da odobrava ono što se dogodilo. Oprost je često samo odluka da čovjek ne dopusti da ga mržnja potpuno uništi.
To je možda i najteža pobjeda koju čovjek može ostvariti, pobjeda nad vlastitom boli.
Toni Eterović
