Život Rickya Martina je iznimno bolan primjer kako golemi svjetski uspjeh može biti paravan za duboku, razdiruću depresiju i ozbiljne psihičke traume. Dok je cijeli svijet plesao uz “Livin’ La Vida Loca”, on je proživljavao vlastiti pakao.
Najzgodniji ženskar
“Znam u svijetu veliku većinu ljudi koja ne smije živjeti svoj život i biti ono što je. Nesretni su i teško im je. Patio sam kao svi patnici svijeta, nisam htio više život. I ja sam lagao jako dugo sebe ali sam shvatio da ću oboljeti a i da ne želim takav život. Da ne mogu biti sretan ako ne prihvatim sebe, dugo sam za javnost volio žene.” – zaključio je Ricky.
Sve detalje o svom djetinjstvu, skrivanju seksualnosti i teškoj depresiji Ricky Martin je otvoreno opisao u svojoj autobiografiji pod nazivom “Me” (“Ja”).
Njegova borba, traume i izravne ispovijedi
Rano gubljenje djetinjstva i internalizirani sram
Ricky je postao zvijezda sa samo 12 godina kada se pridružio portorikanskom boy-bendu Menudo. Umjesto igre, njegovo djetinjstvo postalo je vojnički režim rada, nastupa i stalnog nadzora kamerama. No, najveća trauma počela je kada je s 4 ili 5 godina počeo osjećati privlačnost prema istom spolu, a okolina mu je slala poruke da je zbog toga “zao”.
U intervjuu kod Oprah Winfrey ispričao je: “Kada sam krenuo u školu, prvo što su me pitali bilo je: ‘Imaš li već curu? Koliko cura imaš?’. Godinama su mi govorili da je ono što osjećam pogreška, da su moje emocije zle. Pokušavao sam ih potisnuti što sam više mogao. U jednom trenutku života mislio sam da sam uistinu loša osoba, da nisam dovoljno vrijedan.“
Teret skrivanja seksualnosti i prisiljavanje drugih na laž
Tijekom 1990-ih, kada je postao globalni seks-simbol za milijune žena, menadžeri i savjetnici su mu ponavljali da će mu karijera biti potpuno uništena ako prizna da je gay. To ga je prisililo da živi dvostruki život, što je stvorilo ogroman osjećaj krivnje prema partnerima koje je volio.
U razgovoru za časopis Attitude priznao je: “Bio sam skriveni gay muškarac koji je prisiljavao svoje partnere da se i oni skrivaju. Imao sam veze s muškarcima koji su bili izvan ormara, ali su se zbog mene morali vratiti natrag u skrivanje i lagati. Potpuno sam se predao karijeri i zatvorio vrata bilo kakvim dubljim odnosima s ljudima, jer nisam želio da me itko previše upozna.”
Vrhunac slave i teška depresija
Godine 1999. Ricky Martin je bio na vrhu svijeta, punio je stadione, ali iznutra se potpuno raspadao. Pozornica mu je bila jedini spas od teške tuge koja bi ga obuzela čim bi se svjetla ugasila.
U emisiji Proud Radio opisao je to razdoblje: “Slavio sam uspjeh, ali nisam živio punim plućima. Bio sam tužan. Bio sam depresivan. Izlazio bih na pozornicu samo zato što je to bio jedini način da uravnotežim svoje emocije, da se trgnem iz te teške tuge u kojoj sam se kretao. A onda je došao trenutak na turneji u Australiji kada sam rekao: ‘Moramo stati. Ne mogu više ovo raditi. Moram ići kući. Trebam tišinu. Trebam plakati. Trebam biti bijesan’.”
Volio je i žene priznaje
U svojoj autobiografiji “Me”, opisujući depresiju, napisao je rečenice s kojima se može poistovjetiti svatko tko se bori s mentalnim bolestima: “Naučio sam da se vrlo lako izgubiti u boli. Bol dođe, zavede te, igra se s tobom i ti se poistovjetiš s njom do te mjere da počneš vjerovati da život jednostavno tako izgleda. Kada osjećaš tu težinu u srcu, granice između boli i olakšanja postanu mutne i lako je ostati zaglavljen u onome što već poznaješ – u boli.”
Medijski linč i PTSP (Slučaj Barbare Walters iz 2000.)
Jedan od najtraumatičnijih trenutaka u njegovu životu dogodio se 2000. godine, kada ga je slavna novinarka Barbara Walters u intervjuu pred milijunima gledatelja grubo pritisnula da prizna je li gay ili nije. On u tom trenutku nije bio spreman i ustrašio se.
Dvadeset godina kasnije, priznao je da mu je taj intervju ostavio trajne psihičke posljedice: “Kada je ona to napravila, osjećao sam se potpuno silovano. Nakon tog intervjua patio sam od PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja). Mrzio sam što me ljudi pokušavaju prisiliti da izađem u javnost prije nego što sam spreman. To je bilo izuzetno bolno i zapravo me samo još više gurnulo unatrag, u izolaciju.”
Spasenje kroz istinu i očinstvo
Preokret se dogodio kada je odlučio postati otac. Dugo je tugovao misleći da kao gay muškarac nikada neće moći imati obitelj. Kada je dobio sinove blizance, ključni poticaj dao mu je njegov rođeni otac koji mu je rekao: “Što ćeš učiti svoju djecu? Kako lagati?”.
2010. godine, Ricky Martin je sjeo za računalo, napisao pismo i objavio svijetu da je “sretan homoseksualni muškarac”. Nakon što je stisnuo “pošalji”, plakao je kao dijete od olakšanja. Kasnije je izjavio da mu je to donijelo apsolutnu slobodu te da bi se, da može, “autao još dvadeset puta jer je osjećaj disanja bez maske neprocjenjiv”.
Pitanje života ili smrti
Ricky Martin javno je naglasio da su njegove emocije i kemija prema ženama bile potpuno stvarne i iskrene. S druge strane, njegova depresija i osjećaj izolacije bili su toliko ekstremni da je situaciju opisao kao pitanje “života ili smrti”, priznajući da ga je skrivanje guralo u autodestruktivno stanje.
Iako ga je medijska mašinerija 1990-ih brendirala kao “najzgodnijeg ženskara” i zavodnika, Ricky je u intervjuu za magazin People razjasnio da žene s kojima je bio, uključujući njegovu dugogodišnju partnericu Rebeccu de Albu, nisu bile paravan. “Seksualnost je komplicirana stvar. Nije crno-bijela, puna je boja. Kada sam izlazio sa ženama, bio sam zaljubljen u njih. Osjećaj je bio ispravan, bio je predivan. Kemiju ne možete odglumiti – kemija je među nama postojala. Nisam nikoga obmanjivao niti lagao.”
Bio sam zaljubljen u žene ali….
Bio je iskreno zbunjen svojom seksualnošću jer je osjećao privlačnost prema oba spola, no u društvu koje je priznavalo samo heteroseksualnost, držao se veza sa ženama jer mu je to pružalo privid sigurnosti. Tek je kasnije potpuno shvatio i prihvatio da je isključivo homoseksualac.
Kako bi spriječio da itko sazna njegovu tajnu, namjerno je sabotirao vlastiti život. Prekinuo je kontakte s ljudima, odbijao sjediti na sastancima s producentima i režiserima dulje od dva sata u strahu da će ga “razotkriti”, što ga je dovelo do potpune emocionalne osamljenosti i teških paničnih napada.
Ivana Radić
