Mnogi se pitaju zašto kanabis i psilocibinske gljive još nisu široko odobrene za liječenje depresije. Je li razlog farmaceutski interes ili znanstveni oprez?

Istina iza velikih očekivanja

Posljednjih godina mnogo se govorilo o tome da će Cannabis, psilocibin iz “halucinogenih gljiva” i druge psihodelične tvari promijeniti psihijatriju. Mediji su najavljivali revoluciju u liječenju depresije, PTSD-a, anksioznosti i ovisnosti.

Zato danas mnogi pitaju. Ako je sve bilo tako obećavajuće, zašto to još nije široko odobreno? Neki smatraju da farmaceutska industrija to koči jer joj nije u interesu. Drugi misle da rezultati nisu dovoljno dobri. Istina je složenija.

Nije točno da se “ništa ne događa”

Važno je znati da istraživanja nisu stala. Naprotiv. Psilocibin i drugi psihodelici još se ozbiljno proučavaju za: depresiju otpornu na terapiju, tešku depresiju, PTSP,  ovisnosti, anksioznost kod teških bolesti.

Američki U.S. Food and Drug Administration dao je “breakthrough therapy” status nekim programima za psilocibin kod depresije, što znači da vide potencijal i ubrzavaju razvoj, ali to nije isto što i odobrenje lijeka.

Zašto još nisu široko odobrene?

Da bi lijek bio odobren, treba pokazati: da djeluje bolje od placeba ili standardne terapije, da je siguran, da se rezultati mogu ponoviti na velikom broju ljudi, da korist nadmašuje rizik.

Kod psihodelika postoje obećavajući rezultati, ali često su studije: manje, skupe, teško ih je “zaslijepiti” (ljudi znaju jesu li dobili psihodelik), uz snažnu psihoterapijsku podršku, pa je teško odvojiti učinak tvari od terapije

Iako neki ljudi imaju koristi, postoje i rizici: pogoršanje anksioznosti, panika tijekom iskustva, psihoza kod predisponiranih osoba, loša procjena i opasno ponašanje, interakcije s drugim lijekovima

Zato regulator ne gleda samo “nekome je pomoglo”, nego populacijsku sigurnost.

Potrebna je stručna terapijska infrastruktura

Psilocibin terapija nije samo tableta. U mnogim istraživanjima uključuje: pripremne razgovore, nadzor tijekom iskustva (više sati), integracijsku terapiju nakon toga

To je logistički skupo i zahtjevno za zdravstveni sustav.

Kanabis nije isto što i psilocibin

Mnogi ih stavljaju u isti koš, ali to su različite stvari.

Cannabis sadrži THC i CBD te ima drukčiji profil djelovanja. Kod nekih osoba može privremeno smanjiti tjeskobu ili poboljšati san, ali kod drugih može pogoršati: anksioznost, motivaciju, kogniciju, sklonost psihozi.

Zato nije jednostavno reći “kanabis liječi depresiju” i to nije točno.

Je li problem farmaceutska industrija?

Istina je da postoje ekonomski interesi u medicini, ali u ovom slučaju situacija je drukčija. Farmaceutske tvrtke već ulažu u psihodelike. Postoje kompanije koje razvijaju: sintetski psilocibin, DMT terapije, nove srodne molekule, protokole terapije.

Dakle, nije točno da “nitko ne želi zaraditi na tome”. Naprotiv, mnogi žele.

Regulatori traže vrlo čvrste podatke. Nakon kontroverzi oko MDMA terapije za PTSD, gdje je U.S. Food and Drug Administration tražio dodatne podatke i odbio tadašnje odobrenje, postali su još oprezniji.

Zašto ih neki ilegalno koriste i kažu da im pomaže?

To se događa iz više razloga: neki osjete kratkotrajno olakšanje, placebo efekt može biti snažan, promjena perspektive i iskustva može djelovati korisno, ljudi bez pristupa terapiji traže rješenje sami.

Ali problem je što bez nadzora postoje veći rizici: pogrešna doza, kontaminirane tvari, loše psihičko stanje u trenutku uzimanja, pogoršanje simptoma, odgađanje stručnog liječenja.

Anegdota nije isto što i medicinski dokaz.

Postoje li stručnjaci farmakolozi koji rade na ovome?

Da, mnogo njih. Ovim područjem bave se: psihofarmakolozi, klinički farmakolozi, psihijatri istraživači, neuroznanstvenici, regulatorni stručnjaci.

Poznati centri uključuju Johns Hopkins University, Imperial College London i druge akademske centre koji istražuju psilocibin i srodne terapije.

No velikog su zaključka da psihodelici nisu čudotvorni lijek, ali ni besmislica. Oni trebaju kombinacije prirode i kemije da savršeno djeluju.

Najrealnije je nekim pacijentima mogli bi jako pomoći, drugima neće pomoći ili mogu štetiti, trebaju strogi protokoli, trebaju kvalitetne studije, trebaju educirani terapeuti.

Drugim riječima: nije pitanje ideologije nego kvalitete dokaza.

Hoće li biti odobreni u budućnosti?

Vrlo moguće da će neki oblici terapije dobiti ograničena odobrenja za specifične poremećaje ali vjerojatno neće biti “slobodno dostupni lijekovi za svakoga”. Ne postoji univerzalni lijek za sve.

Kanabis i halucinogene gljive nisu široko odobrene ne zato što je sve velika zavjera, nego zato što medicina traži dokaz sigurnosti, učinkovitosti i jasnih protokola.

Ima stvarnog potencijala. Ima i stvarnih rizika

Istina je obično manje dramatična od rasprava na internetu. Kanabis i psilocibinske gljive nisu ni čudesni lijekovi ni apsolutno zlo, nego tvari s mogućim koristima, ograničenjima i stvarnim rizicima. Njihova vrijednost nije u ideologiji nego u tome kome, kada, kako i pod kojim uvjetima mogu pomoći, a kome mogu odmoći.

Kanabis kod nekih ljudi može smanjiti bol, mučninu, spastičnost, pomoći apetitu ili kratkoročno ublažiti tjeskobu, kod drugih može pojačati anksioznost, usporiti koncentraciju, narušiti motivaciju ili pogoršati psihičku nestabilnost, posebno kod mladih, visokih doza THC-a ili česte uporabe. Zato nije univerzalni lijek za depresiju niti bezazlena biljka za svakoga.

Kanabis nekome pomaže a nekome uzrokuje paranoju i slom živaca

Psilocibinske gljive u kontroliranim istraživanjima pokazuju potencijal kod depresije, egzistencijalne anksioznosti i nekih oblika ovisnosti, ali učinak često ovisi o pažljivo pripremljenom okruženju, psihološkoj podršci i selekciji pacijenata. Bez toga iskustvo može biti zastrašujuće, destabilizirajuće ili jednostavno beskorisno. Kod osoba sklonih psihozi, bipolarnom poremećaju ili teškoj anksioznosti rizik može biti veći.

Dakle, granica istine je u individualnosti. Ono što nekome donese olakšanje, drugome može donijeti pogoršanje. Ono što u klinici uz nadzor ima smisla, izvan nadzora može biti rizično. Ono što kratkoročno djeluje dobro, dugoročno ne mora biti rješenje.

Znanost zato ide sporo jer pokušava odvojiti stvarni učinak od placebo efekta, medijske euforije i pojedinačnih iskustava. Jedan istraživač može biti stručnjak za kanabinoidni sustav i kanabis, drugi za psilocibin, mozak i depresiju, treći za statistiku kliničkih studija. Nitko sam ne “zna cijelu istinu”, zato se znanje gradi kroz više disciplina i ponovljene rezultate.

Farmacija se plaši legalizirati nešto bez kontrole što ima i nego ativne efekte

Ako tražiš najpošteniji odgovor, onda glasi ovako: kanabis i gljive nekima mogu pomoći, nekima mogu štetiti, mnogima neće biti čudesno rješenje, a pravi odgovor ovisi o dobi, genetici, mentalnom stanju, dozi, učestalosti, okruženju i stručnom nadzoru.

Istina dakle nije na ekstremima, nego u nijansama, koristi postoje, opasnosti postoje, a odgovorna primjena je važnija od navijanja za ili protiv.

Pripremio Toni Eterović