Ekonomičnost sudova uništava ljudske živote i sudske pravde!

Ekonomičnost postupka postala je paravan za površnost, a brzina je zamijenila pravednost. Pravda koja se mjeri štopericom i proračunskim uštedama prestaje biti pravda.  Kada sudski postupak postane industrijska traka za štancanje presuda, ljudski životi i istina postaju kolateralna žrtva.

Neloše je i cinično kada sustav brani “ekonomičnost” kao vrlinu. U teoriji, brzi postupak štiti prava stranaka. U hrvatskoj praksi, to se pretvorilo u pritisak na suce da rješavaju normu, a ne meritum.

Pogrešna presuda zbog manjkavog dokaznog postupka košta društvo daleko više. Košta kroz uništene živote, gubitak povjerenja u državu i dugotrajne, skupe žalbene postupke koji ponovno vraćaju suđenja na početak.

Odbijanje ključnih vještačenja pod krinkom “rastezanja postupka” zapravo je pravosudna sabotaža. Istinska ekonomičnost postigla bi se boljom organizacijom sudova i digitalizacijom, a ne uskraćivanjem prava na dokaze. Zar se u jedan dan ne može sazvati 10 svjedoka i 10 vještaka?

Jedan od najvećih apsurda sustava jest prepuštanje apsolutne moći pojedinim vještacima. Sudac je pravni stručnjak, on ne zna čitati tragove krvi, balistiku ni psihološke profile. Zato se oslanja na vještaka. Ali tu nastaje opasan krug. Kada sud slijepo prihvati nalaz jednog vještaka, taj vještak zapravo donosi presudu, a ne sudac. To je abdikacija sudske vlasti.

Pravosudni sustav često forsira “provjerene”, stalne vještake s liste. Kada obrana ili optužba zatraže nadvještačenje ili kontrolno mišljenje druge institucije, sustav to odbija proglasiti “opstrukcijom”. To je izravno kršenje prava na pravično suđenje.

Kod teških ubojstava, interdisciplinarnost je ključ. Sukob mišljenja (tzv. kontradiktornost postupka) nije mana – to je jedini način da se eliminira pristranost ili stručna pogreška.

Edi Mišić, Dragan Paravinja, Vinko Budiša, Dragoljub Petrović, Ante Rušić, Filip Zavadlav, Ivan Bulj, Srđan Mlađan, Kristijan Aleksić predstavljaju crnu kroniku hrvatskog pravosuđa i školski su primjeri kako javnost, ali i struka, ostaju zgroženi pravnim akrobacijama. Kod njih se redovito lomilo koplje upravo na pitanjima ubrojivosti, prekvalifikacije kaznenih djela i (ne)prihvaćanja vještačenja.

Kod brutalnih ubojstava (poput Edija Mišića na Marjanu ili Dragana Paravinje), ključno je pitanje je li ubojica bio ubrojiv. Javnost često svjedoči situacijama gdje jedno vještačenje tvrdi da je osoba bila smanjeno ubrojiva (što smanjuje kaznu), dok drugo tvrdi suprotno. Sustav tada, umjesto da traži treće, neovisno mišljenje s nekog medicinskog fakulteta, često odabere ono koje “brže” zatvara spis.

Slučajevi poput Ante Rušića (ubojstvo mladog studenta u Splitu) ili Vinka Budiše otvaraju pitanje pravne kvalifikacije. Kada sudovi olako redefiniraju brutalna ubojstava u “obična” ubojstava ili ubojstva na mah, šalje se poruka da ljudski život vrijedi malo. To se često radi kako bi se izbjegli složeni dokazni postupci koji dugotrajno dokazuju podmuklost ili okrutnost.

U manjim sredinama ili prepunim sudovima, čeka se mjesecima na nalaze. Kako bi se izbjeglo probijanje rokova za pritvor, suci jure u presude s manjkavim ili površnim analizama rekonstrukcije zločina.

Tražiti “ekonomičnu pravdu” u sferi kaznenog prava, gdje se odlučuje o dugogodišnjim zatvorskim kaznama i gdje su ugašeni ljudski životi, nije samo bezobrazno – to je institucionalni nemar.

Pravda ne može biti jeftina i brza ako želi biti pravedna. Kada država štedi na vještacima, ona zapravo štedi na istini. Rezultat toga su degradirani sudski procesi, ogorčene obitelji žrtava i ubojice koji zbog procesnih aljkavosti dobivaju minimalne kazne ili prijevremene otpuste. Pravosudni sustav hitno mora redefinirati pojam ekonomičnosti. Efikasnost se postiže izbacivanjem birokracije, a nikada rezanjem dokaza.