Jučer sam susreo taksista koji mi je rekao da mora raditi kako bi preživio. Prima oko 650 eura mirovine i bez dodatnog posla teško bi pokrio osnovne životne troškove. Nije jedini koji mi iznosi svoje teško stanje a ja bi bio kamen da nemam reakciju. Ne znam kako bi Plenki reagirao da mu dnevno troje ljudi opisuje kako preživljava.
Odmah sam se sjetio ljudi koji žive s 400 ili 500 eura mjesečno. Pitao sam se koliko je među nama onih koji ne žive, nego samo preživljavaju.
Zbog takvih ljudi često javno pišem, a svoja razmišljanja i bijesove ponekad šaljem i predsjedniku Vlade. Ne zato što očekujem čuda, nego zato što vjerujem da i najmanji pomak može značiti nečiji dostojanstveniji život. Nije mi više interes graditi naprijateljstva nego postignuća koja želim da prepišu sebi.
Najveća hrvatska kuga
Po mom dubokom uvjerenju, najveća hrvatska kuga danas nije bolest, nego siromaštvo.
Vjerujem da oko milijun Hrvata svakodnevno vodi borbu s nedostatnim primanjima i stalnim strahom od novih računa.
Istodobno smatram da više od dva milijuna građana tijekom života osjeti neki oblik nepravde – bilo kroz dugotrajne sudske postupke, zlostavljanje, siromaštvo, diskriminaciju, zdravstvene teškoće ili druge životne okolnosti.
Možda će netko raspravljati o brojkama. Ali teško je osporiti činjenicu da previše ljudi živi bez osjećaja sigurnosti.
Čovjek mora biti najveći prioritet
Hrvatska ulaže u crkvu, infrastrukturu, kulturnu baštinu, obranu i brojne druge važne projekte. Sve to ima svoje mjesto.
Ali ne mogu se oteti pitanju: Može li išta biti važnije od čovjeka?
Što vrijede zgrade, spomenici ili veliki projekti ako dio naših umirovljenika, bolesnih i socijalno ugroženih građana nema dovoljno za dostojanstven život?
Društvo se ne mjeri samo gospodarskim pokazateljima. Mjeri se načinom na koji se odnosi prema svojim najslabijim članovima.
Vrijeme je za socijalnu pravdu
Posljednjih godina napravljeni su određeni mali pomaci u pojedinim područjima socijalne politike i to treba priznati. Ali vjerujem da je došlo vrijeme za još snažniji iskorak.
Volio bih da predsjednik Vlade Andrej Plenković u narednom razdoblju socijalnu pravdu postavi među najviše državne prioritete.
Ne zato što je to politički popularno. Nego zato što nitko od nas ne zna što nosi sutra. Nitko nije rođen bogat. Nitko nema jamstvo da ga bolest, nesreća ili gubitak posla neće dovesti u tešku životnu situaciju.
Zato dugujemo više onima koji su gradili ovu državu, onima koji su bolesni, nemoćni, umirovljenicima i svim ljudima koji danas žive na rubu dostojanstva.
Ako Hrvatska želi biti snažna država, onda njezina najveća snaga ne smije biti beton, nego čovjek.
Toni Eterović
