Rekao je da mu je draže popuniti Split nego New York. Prvi put rekao je javno da ga je Bajdo Vukas poveo u Split. Odlazak Mate Miše Kovača ostavlja neizmjernu prazninu u srcima generacija koje su živjele uz njegove pjesme. Rođeni Šibenčanin, koji je osvojio Zagreb, Split i cijelu bivšu Jugoslaviju, postao je simbol dalmatinske duše, ljubavi, tuge i ponosa. Kraj jedne ere Hrvatske……..
Mišo Kovač bio je mnogo više od pjevača. S više od 20 milijuna prodanih nosača zvuka, postao je glazbena institucija čije su pjesme povezivale ljude svih nacionalnosti i generacija. Njegov život bio je ispunjen velikim uspjesima, ali i nezamislivom boli.
Gubitak sina Edija – rana koja nikada nije zacijelila
Najveća životna tragedija pogodila ga je 1992. godine, kada je izgubio šesnaestogodišnjeg sina Edija. Ta bol zauvijek je promijenila Mišu. Nakon rata odlučio je da više neće nastupati u Srbiji, premda ga je ondje publika obožavala i nudili su mu velike honorare.
Politika je podijelila narode, ali nije mogla izbrisati ljubav milijuna ljudi prema njegovim pjesmama.
Od prepunih dvorana do Poljuda – publika je pjevala umjesto njega
Mišo je desetljećima punio koncertne dvorane, među njima beogradski Sava centar, a njegovi veliki nastupi na splitskom Poljudu ostali su simbol neraskidive veze s publikom.
Kada bi podigao obje ruke, tisuće ljudi zapjevale bi kao jedan. Čak i kada je posustajao pod teretom životnih tragedija i bolesti, nije se predavao. Publika je bila njegov glas, a on njezina emocija.
Pjesme koje nikada neće umrijeti
Ako me ostaviš, Ostala si uvijek ista, Ti si pjesma moje duše, Proplakat će zora, Dalmacija u mom oku, Poljubi zemlju, Ja nemam više razloga da živim i Svi pjevaju, ja ne čujem nisu samo glazbeni hitovi. To su uspomene na mladost, izgubljene ljubavi, rastanke i domovinu.
Mišo je pjevao ono što mnogi nisu znali izgovoriti. Njegove pjesme bile su utjeha slomljenima, snaga usamljenima i zagrljaj onima koji su daleko od doma.
Mišo Kovač nije bio samo glas Dalmacije. Bio je glas milijuna ljudi van Jugolsavije do Rumunjske i Bugarske. I kada se ugase svjetla pozornice, ostat će njegove pjesme, podignute ruke i publika koja ga nikada neće zaboraviti.
Zbogom, Mišo. Neka ti je laka hrvatska zemlja.
Toni Eterović sa suzama u očima
