Budimo iskreni kao medij, mediji su sudjelovali u silnim nepravdama i propagandama linča. Ako je slobode ovo je tek uvod u početak nas protiv nas. Ova pitanja otvaraju vrlo ozbiljnu temu o zloupotrebi medija, etici novinarstva i posljedicama senzacionalističkog izvještavanja. Vlasničkim strukturama i namjerma vlasnika i urednika medija. Dakako razlikuju se ljudi koji su javnim životom izabrali biti javne ličnosti i služiti medijima pa i društvu do onih koji postaju interes medija u datom trenutku. Razlikuju se i vlasnici, glavni urednici i njihovi ciljevi.
1. Gdje prestaje sloboda medija?
Sloboda medija se zloupotrebljava kada se koristi za manipulaciju javnosti, širenje dezinformacija, klevetu ili pritisak na institucije. Također mnogo je nedokazanog privatnog protivništva koje vlasnici medija žele lišiti vrijednosti do života. Tu prednjače Index, Večernji list i T portal te čitav niz medija koji nemaju jasne kriterije tko doista zaslužuje sramoćenje i do koje mjere. Dok nije bilo internet svijeta sramoćenje je trajalo i mjesecima, a danas je čovjek zapisan u vječnosti sramote ako je pogriješio, ako se kaje ili čak nije niti počinio nešto, za što ga se tereti. Postoje i ljudi koji su počinili suicide zbog medija, ali ne možemo u isti linč staviti pojedince sa nejasnim i jasnim optužbama te konstantne ponavljače podzemlja koji su odabrali biti dio podzemlja.
2. Je li moralno i zakonito optuženika prikazivati kao osuđenika?
Ne. Pretpostavka nevinosti temeljno je pravno načelo, a mediji nemaju pravo tretirati optuženika kao kriminalca prije pravomoćne sudske presude. Takva praksa može biti pravno sporna (kleveta, narušavanje ugleda, duševna patnja), ali često prolazi nekažnjeno zbog rupa u zakonima i slobode tumačenja.
3. Stigmatizacija optuženih – uništavanje života ili poticaj na promjenu?
Objavljivanje punog imena i slike može uništiti nečiji život, čak i ako osoba kasnije bude oslobođena. Javna osuda, gubitak posla, izolacija i mentalni problemi samo su neke posljedice. Ako je cilj pravosudnog sustava rehabilitacija, medijsko linčovanje samo otežava proces reintegracije u društvo. Svaki čovjek bi trebao imati pravo da čak i u slučaju počinjene štete ispravi svoj životni put, a to bi medijima trebalo biti prioritet.
4. Gdje bi mediji mogli naći granicu isplativosti osude?
Utvrditi da li prozvani doista živi dokazano od nejasnih izvora, pripada javno podzemlju, pojavljuje se uzastopno sa optužbama u medijima ili se nešto dogodilo jednom do dva puta što je upitno. Također i ubojstva pa i razbojništva do rasvjetljenja na sudu trebala bi biti opisivana bez imena navijački kako bi se moglo doista utvrditi egzaktno što se dogodilo i tko je počinitelj. Mnogo počinitelja zlodjela nije pronađeno zbog krivih optužbi medija i DORHA. A mnogi su odležali zatvor koji nisu počinitelji. To je strašna ljaga suvremenog društva u kojem su po sudu javnosti mediji izgubili vjerodostojnost.
5. Koliko mediji mogu izvršiti pritisak na sudske odluke?
Medijski pritisak može utjecati na pravosuđe, svjedoke posebno u slučajevima koji izazivaju veliku pažnju javnosti. Suce i tužitelje može se dovesti u situaciju gdje se boje javne reakcije više nego što se oslanjaju na pravne činjenice. Iako bi pravosuđe trebalo biti neovisno, povijest pokazuje da javni pritisak može utjecati na ishode suđenja.
6. Koliko je ljudi bilo osramoćeno u medijima, a kasnije oslobođeno?
Teško je pronaći precizne statistike, ali primjeri iz prakse pokazuju da su mnogi ljudi prvo optuženi i javno osramoćeni, a kasnije pravomoćno oslobođeni. Problem je što vijest o oslobađanju rijetko dobije jednaku pažnju kao vijest o optužbi.
7. Koliko ljudi pod policijskim pritiskom prizna nešto što nisu učinili?
Prisilna priznanja nisu rijetkost. Psihološki pritisak, manipulacija i strah mogu natjerati osobu da prizna nešto što nije učinila. Istraživanja pokazuju da su lažna priznanja čest uzrok pravosudnih pogrešaka.
8. Mogu li mediji iznijeti optužbe koje nemaju veze sa zdravim razumom?
Da, i to se često događa. Senzacionalistički mediji ne preispituju uvijek vjerodostojnost izvora, no i vjerodostojan izvor može u namjeri da dobije svoju optužbu iznositi vlastite rekonstrukcije pa čak i dionik državnog represivnog organa koji želi da u konačnici presuda glasi povoljna po optužbu ili nevinost.
9. Kako se boriti protiv dezinformacija i štete koje mediji nanose?
• Regulacija i zakoni – strože kazne za klevetu i širenje lažnih vijesti.
• Medijska pismenost – obrazovanje građana kako bi kritički analizirali vijesti.
• Neovisno novinarstvo – podrška kvalitetnim i etičkim medijima.
• Pravne mjere – tužbe protiv medija koji šire neistine i nanose štetu.
10. Je li bilo slučajeva suicida ili oboljenja zbog lažnih optužbi u medijima?
Da, postoji mnogo dokumentiranih slučajeva gdje su ljudi, nakon što su bili lažno optuženi ili oklevetani u medijima, doživjeli ozbiljne psihološke posljedice, uključujući depresiju, anksioznost i suicid. Medijski linč može imati razorne posljedice.
11. Zašto vodeći portali dopuštaju prijevarne oglase s lažnim lijekovima?
Glavni razlog je profit. Velik broj portala koristi automatizirane oglasne sustave, gdje oglasi nisu uvijek kontrolirani. Iako su neki portali odgovorni za sadržaj oglasa, često se pravdaju time da nemaju izravan nadzor nad oglasnim prostorom.
12. Zašto se osuđenim pedofilima u medijima prikrivaju i imena i slike, dok se netko tko nije osuđen naziva prevarantom?
Ovo je složeno pitanje koje se tiče pravnih, etičkih i medijskih standarda. Postoji nekoliko razloga zašto se u medijima često prikrivaju identiteti osuđenih pedofila, dok se u drugim slučajevima ljudi koji nisu pravomoćno osuđeni mogu javno nazivati prevarantima ili na druge načine negativno prikazivati.
-
Pravna regulativa – U mnogim zemljama zakoni o zaštiti privatnosti i zaštiti djece mogu ograničiti objavljivanje identiteta osuđenih pedofila, posebno ako su u vezi s maloljetnim žrtvama. Ako bi otkrivanje identiteta moglo dovesti do prepoznavanja žrtve, mediji su dužni zaštititi identitet i počinitelja.
-
Etičke smjernice medija – Mnogi novinarski kodeksi predviđaju zaštitu identiteta počinitelja određenih kaznenih djela, posebno ako postoji mogućnost rehabilitacije ili ako su žrtve posebno ranjive. U nekim slučajevima, čak i kad su pravomoćno osuđeni, mediji odlučuju ne otkriti identitet kako bi spriječili dalju traumu žrtve.
-
Društveni i politički pritisak – Neki slučajevi dobivaju veću medijsku pozornost ovisno o društvenim ili političkim interesima. Osobe optuženika za prevaru, osobito ako su javne osobe ili su povezane s financijskim skandalima, često se brže razotkrivaju jer se smatra da je to u “javnom interesu”.
-
Selektivna medijska praksa – Nažalost, postoje slučajevi u kojima mediji iz komercijalnih razloga pristrano izvještavaju. Ako je senzacionalizam isplativiji, moguće je brže i agresivnije otkrivati identitet optuženih u nekim slučajevima, dok u drugim (npr. pedofilija) mogu biti oprezniji zbog pravnih posljedica.
Dakle, postoji određena nedosljednost u medijskom izvještavanju.
13. Trebaju li mediji imati moralni odjel kojem bi se prozvani mogli obratiti?
To bi bilo idealno rješenje – neka vrsta neovisnog tijela ili etičkog odbora kojem bi se osobe mogle žaliti za povrijeđena prava bez tuživanja. Međutim, većina medija nema interes za takav sustav jer bi to smanjilo njihov utjecaj i profit.
14. Koji su ljudi inspirirali ovaj članak da napišemo i nazovemo istinom?
Noam Chomsky – lingvist, filozof i medijski kritičar /Neil Postman – komunikolog i medijski teoretičar/
Marshall McLuhan – teoretičar medija / Glenn Greenwald – novinar i pravni analitičar
Mediji imaju ogromnu moć, ali i veliku odgovornost. Dok ne bude strože regulacije, jače medijske pismenosti i pravne zaštite pojedinaca, ovakve zloupotrebe će se nastaviti. Društvo mora pronaći ravnotežu između slobode medija i zaštite pojedinaca od nepravde.
Imperij tim
