Čak ni manje svađe nisu se praštale na HRT-u, Latinu, Togonalu, Hloverki, no zanimljiv je slučaj Aleksandra Stankovića i emisije NEDJELJOM U 2. Javile su nam se u redakciju Imperij.com emailom tri muške i ženske žrtve pedofilije zgrožene emisijom u kojoj je gostovala glumica i aktivistica Jelena Veljača. Ostaje samo pitanje ima li ta “zvijezda Stanković” pravo sebi priuštiti da retraumatizira žrtve zlostavljanja. Stanković sada iznosi da mu prijete na telefon da će mu silovati obitelj a i udruge iznose da im se prijeti silovanjima. Igrati se sa ljudskom patnjom na državnoj televiziji koju plaćaju građani Hrvatske je sramotno. Stanković ne zna da žrtve zlostavljanja govore tek nakon 20 i 30 godina. 90% žrtvi nikada ne progovori i ovaj podatak je forenzički i psihijatrijski na svjetskoj razini njasan. Ako Stanković nije dorastao temi koju vodi pa nije konzultirao sudskog psihijatra ili specijalista psihijatra nije se smio baviti temom zlostavljanja. Stanković je ponizio i sakrio sve žrtve i to ne samo žene, nego i muškarce koji su zlostavljani.
PROBLEM: Jelena Veljača tijekom razgovora je istakla da se zlostavljane žene mogu obratiti inicijativi na web stranici spasi.me. Dodaje da praktično ne postoji obiteljsko nasilje koje ne uključuje seksualno nasilje: “Jako se rijetko o tome govori. Seksualno nasilje nažalost je tabu tema. Stigmatizirano je i žrtve to itekako osjećaju jer u Hrvatskoj ljudi nisu osvješteni problemom sexualnog nasilja.” Stanković ju je pitao zašto je Salma Hayek dopustila da je producent Harvey Weinstein zlostavlja i zašto je o tome šutjela 14 godina. Voditelj je rekao da mu to ne zvuči uvjerljivo. “To je izjava koja se često čuje kada se govori o seksualnom nasilju. Njega je proživjela Salma Hayek. Vi sekundarno viktimizirate Salmu Hayek. To bi vam rekla svaka stručnjakinja. To nije zdravorazumsko razmišljanje. Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći. Vi ne razumijete da muškarci i žene, čak da su na istoj poziciji moći, nisu ravnopravni. To feminizam pokušava već jako dugo reći. Nije isto da li muškarac ili žena vode Nedjeljom u 2” – istakla je Jelena Veljača. Kada ju je Stanković upitao bi li se ponijela poput Salme Hayek 2002. godine, ona je odgovorila: – Možda. Zato što je Harvey Weinstein u tom trenutku bog i batina Hollywooda. Svakoj ženi kada dođe do određene točke uspjeha, njoj je nevjerojatno teško. Kolike prepreke mora prijeći i maknuti sa strane. Prva je misao strah hoću li opstati. Jedina osoba koja je odgovorna za nasilje jest silovatelj. Meni je žao da vama nije jasno zašto moćne žene ne prijavljuju i ostaju u tim odnosima. Ona je prijavila nasilje kad se osjetila dovoljno snažnom da to učini. Možda se bojala za vlastiti život, karijeru, za svoju egzistenciju, za svoj status. Ne znam je li bila američka državljanka. Ali poanta je da žene žrtve silovanja imaju pravo prijaviti “abuse” (zlostavljanje op. a.) kada god one to žele.” Potom je Stanković pitao Veljaču gdje je po njoj granica između udvaranja i seksualnog uznemiravanja.
Protiv Stankovića je ustala Stanka Sekulić Rebić (Ženska soba) iz Zagreba u Slobodnoj Dalmaciji. Riječ je o organizaciji koja se 17 godina bavi temom seksualnog nasilja i izravno radi s osobama koje su preživjele seksualno nasilje. Tvrde kako su zgroženi sadržajem i načinom komunikacije novinara HRT-a sa Jelenom Veljačom koja je u studio došla kao predstavnica organizacija koje su pokrenule niz prosvjeda „Pravda za djevojčice“ (Platforma za reproduktivna prava, Ženska soba, Zaklada Solidarna, Inicijativa #Spasime). Ured su zvali nakon emisije mahom ljudi koji toleriraju zlostavljanje i prijetili Ženskoj sobi. U Hrvatskoj se u više od deset gradova održavao prosvjed “Pravda za djevojčice” zbog grupnog silovanja djevojčice u Zadru, no progovorile su i druge žrtve nakon 30 godina. U intervjuu Hrvatskoga radija gostovala je psihoterapeutkinja Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci Hrabri telefon. “Dugo godina radim sa seksualno zlostavljanim djevojčicama i djevojakama. Jasno mi je zašto ljudi imaju potrebu nešto učiniti, imaju potrebu potaknuti sustav da djeluju i zaštititi djecu. Ja se zaista mogu nositi s tom teškom problematikom, ali najviše me frustrira kad sustav ne djeluje. Bojim se da u ovakvim situacijama da građani, želeći nešto dobro napraviti, zapravo naštete žrtvi. Moramo ovdje biti vrlo pažljivi da se žrtva ne osjeti još više eksponiranom i da se ne dođe do identiteta te djevojčice. Ako to dijete više ne bude netko tko je najbolji u matematici, ako više ne bude netko tko je najbolje nogomet ili rukomet, već da ta osoba bude percipirana kao osoba koju je netko seksualno zlostavljao. Jako je važno da u svim tim akcijama ne izložimo dodatnoj traumatizaciji žrtvu zlostavljanja.Djeca šute iz raznih razloga. Jedan je strah da im se neće vjerovati. Boje se da će oni proizvesti probleme u svojoj obitelji. Tu je i strah kada se dozna da će u okolini biti prozivani. Osjećaj srama i krivnje. Strah od gubitka kontrole nad procesom, kada to dođe na policiju i sud. Nažalost, mnogoj djeci se takvi strahovi i ostvare. ” – zaključuje Flander. Također, Mirjana Kučer iz splitske udruge Domine iznjela ja za Slobodnu Dalmaciju koje sve pozive žena žrtvi dobivaju, koliko žena je ucjenjeno, koliko u teškim dvojbama, zapravo koliko često žrtve znaju čak i voljeti zlostavljača i vjerovati u dobar ishod. Vraćati se. Kompleksno pitanje Stanković je posprdno obradio kroz Selmu Hayek
Kako žene nisu jedine zlostavljane prenosimo o žrtvama pedofilije portala 100.posto.jutarnji.hr koji je razgovarao s uglednim varaždinskim psihijatrom specijalistom, dr. Nenadom Horvatom, koji je osim specijalista – zatvorski psihijatar a ima veliko iskustvo u radu sa žrtvama, ali i pedofilima. Na pitanje je li život žrtava pedofila život s trajnim ožiljcima, odgovara: “Kada bih život žrtava seksualnog zlostavljanja morao opisati jednom riječju onda bi to bila riječ – pakao. To je život u kolopletu raznih emocija – bijesa, osjećaja bespomoćnosti, krajnjeg nepovjerenja, otuđenja, depresije, osjećaja krivnje. Nerijetko je prisutna i autodestrukcija, žrtve se odaju pijančevanju, drogiranju, ludovanju, histeriziranju… Sve to izgleda vrlo kaotično, nepredvidljivo i nedosljedno te će, neoprezno oko, u tome možda vidjeti ponajprije zločestoću, premda pravi razlog leži negdje drugdje – u dalekoj prošlosti i vrlo je tragičan.”, pojašnjava psihijatar. “S terapijom treba početi što prije, no ako i prođu godine do suočavanja žrtve s vlastitim traumama iz prošlosti, ni tada nije kasno, u svakom slučaju bolje je s liječenjem krenuti ikada nego nikad. Takvim se osobama, naime, može puno pomoći i strpljivim pristupom može ih se potaknuti da se otkače od traume i da krenu dalje. Brod, ako želi isploviti, mora biti odvezan i sidro mora biti dignuto. Ja obično tako koncipiram svoju terapiju, ostavljajući prostor i za sve drugo, uključujući i lijekove. Međutim, lijek ne može donijeti rješenje, on te može samo pripremiti za traženje rješenja. Ako brod samo odvežemo, nismo napravili mnogo. Trebaju nam još dvije stvari, a to su kurs i vjetar u jedra. Terapijski prostor na početku je vrlo uzak, ali se odmicanjem terapije može lijepo proširiti.”, rekao je dr. Horvat poznati psihijatar kaznionice Lepoglava.
Uskoro planiramo konkretno te teme obraditi.
Imperij tim, foto: HRT