Viktor Frankl: tišina emocija i snaga iznutra
Za mnoge koji prvi put čitaju Viktor Frankl, jedno pitanje ostaje visjeti u zraku: Kako je moguće da čovjek koji je izgubio gotovo sve, ne pokazuje otvoreno emocije? Je li ih skrivao? Ili ih jednostavno nije izražavao na način na koji mi očekujemo? Zapravo postavlja se i pitanje kako čovjek koji je izgubio sve, cijelu obitelj, može spašavati druge, jeli ipak svoje prave emocije negdje van javnosti izbacivao?
Odgovor nije jednostavan ali otkriva nešto važno o ljudskoj prirodi.
Patnja koja ne nestaje nego se mijenja
Frankl je preživio Holocaust i izgubio suprugu, roditelje i brata. To nije gubitak koji prolazi to je gubitak koji postaje dio čovjeka. Ipak, u javnim nastupima i intervjuima: nije često plakao, nije dramatično govorio o svojoj boli, ostavljao je dojam smirenosti i kontrole. To kod mnogih izaziva pitanje: gdje su nestale emocije?
Emocije nisu nestale nego su promijenile oblik
Postoji razlika između: potiskivanja emocija (bježanje od njih) i integriranja emocija (živjeti s njima). Frankl nije negirao bol. On ju je ugradio u svoj pogled na svijet.
Njegove emocije nisu bile: glasne, eksplozivne, vidljive svima
Bile su tihe, ali trajne.
Tišina kao način preživljavanja
Ljudi koji prođu ekstremne traume često razviju unutarnju strukturu: ako pustiš sve emocije odjednom možeš se raspasti, zato ih organiziraš, držiš pod kontrolom.
To nije hladnoća. To je psihološki mehanizam preživljavanja.
Frankl nije „isključio” emocije on ih je naučio nositi bez da ga unište.
Dostojanstvo kao izbor, ne kao maska
Franklova ideja dostojanstva često se krivo shvaća.
To ne znači skrivati bol, pretvarati se da je sve u redu. To znači ne dopustiti da bol potpuno definira tko si
U njegovom slučaju, to je izgledalo kao: miran govor, odmjeren ton, fokus na smisao, a ne na očaj.
Emocija u njegovim djelima
Iako nije bio ekspresivan u intervjuima, emocija je prisutna ali suptilno.
U Man’s Search for Meaning: opisuje kako u mislima razgovara sa svojom suprugom, kako ljubav ostaje i kad osoba više nije fizički prisutna.
To nisu hladne rečenice.
To je tiha, duboka tuga i ljubav.
Je li to zdravo?
Današnja psihologija bi rekla emocije trebaju imati prostor za izražavanje ali ne moraju biti javne. Franklov pristup pokazuje da postoji i drugi put: ne moraš sve pokazati da bi osjećao duboko.
Ali isto tako: takva kontrola može nositi i neizraženu bol.
Obje stvari mogu biti istinite.
Što možemo naučiti iz toga
U svijetu gdje se često naglašava „izrazi sve”, Frankl nas podsjeća: emocije ne moraju biti glasne da bi bile stvarne, snaga nije odsustvo boli, nego sposobnost da je nosimo.Viktor Frankl nije bio čovjek bez emocija.
Bio je čovjek koji je naučio živjeti s njima bez da ga unište. Njegova tišina nije bila praznina. Bila je prostor u kojem je bol pretvorena u smisao.
Pripremio Toni Eterović
