Psihijatar o vlastitoj patnji
Dr. Viktor Frankl, austrijski psihijatar i osnivač logoterapije, osobno je doživio najveće užase u osobnom životu. Strahote koje je prošao kao Židov uspio je prenjeti na svoje pacijente a to je kako pronaći smisao, vjeru ili ljubav. Frankl je 1942. deportiran s obitelji u nacističke koncentracijske logore. Prošao je kroz Theresienstadt, Auschwitz i Dachau (Kaufering). Ono što je ondje doživio nije bila apstraktna patnja nego sustavno uništavanje ljudskog dostojanstva.
Njegove riječi ohrabrenja u teškim trenucima su među najdubljima u cijeloj psihologiji i psihijatriji. Frankl je doktor koji se pokušao ubiti i shvatio da je to besmisleno. Nakon najvećih užasa dobio je zaključak da njegova patnja mora imati smisao, kao i njegov život. Unatoč beznađu u kolonama, gnjevu i patnji, nitko više nije vjerovao u ništa. Bog je za sve zatvorenike bio krivac patnji. Otac mu umire u logoru Theresienstadt od iscrpljenosti i gladi. Majka i brat ubijeni su u Auschwitzu. Njegova mlada, trudna supruga Tilly umrla je u Bergen-Belsenu. Kad je rat završio, Frankl je saznao da je gotovo cijela njegova obitelj nestala. To je bio emocionalni udar koji bi mnoge slomio zauvijek.
BIO JE PAŽLJIV SA SAVJETOVANJEM RELIGIJE JER SU MNOGI PATNICI BILI ISTRAUMATIZIRANI ZBOG RELIGIJE. MNOGI SU OSUĐIVALI BOGA I DANAS GA NEGIRAJU. TRAŽIO JE NAČIN KAKO DA IM PRIBLIŽI SMISAO KOJI JE NAŠAO ON, ALI NIKADA JAVNO NIJE SE ODREDIO O VJERI OSIM SPOMINJAO DUHOVNOST.
Psihijatar Frankl o logorima
Zatvorenici su bili svedeni na brojeve, ne imena. Oduzeta im je odjeća, kosa, osobni predmeti, identitet. Frankl opisuje kako su ljudi: živjeli u prenapučenim barakama, spavali na drvenim daskama, bili izloženi stalnom poniženju i nasilju. Cilj sustava bio je slomiti volju i osjećaj osobne vrijednosti.
Dnevni obroci bili su minimalni vodena juha i komad kruha. Zatvorenici su radili teške fizičke poslove na hladnoći, u bolesti i bez odmora. Frankl piše da je glad postala opsesivna misao zatvorenika, razgovori su se vrtjeli oko recepata i hrane koju su nekad jeli. Smrt je bila svakodnevica: selekcije za plinske komore, bolesti (tifus), iscrpljenost, samoubojstva očajnih zatvorenika.
Treba biti sasvim jasan. Židovi su u očaju koji su prošli kao i Njemci nedužni, Romi, svi redom govorili na ono što su vidjeli konstatirali da je Bog zločinac ili ne postoji. U svim patnjama i grozotama mnogi Židovi se vrijeđaju da se iti spomene riječ Bog, te postaju jako agresivni. Bog nema mjesta kada se postavlja pitanje Holocausta, tu su doista Židovi spremni ući u gadne okršaje. Zato je Frankl kao Židov trebao im i priopćiti vjeru a da ne shvate na koji način. “Razlozi patnje nisu nam dati, ali imaju nekakav smisao koji trebamo pronaći.” -govorio je.
Što je Frankla održalo na životu?
Unatoč svemu, tri unutarnja stupa su ga održala:
- Ljubav: Zamišljao je razgovore sa suprugom. Govorio je da je shvatio kako ljubav daje smisao čak i kad je voljena osoba odsutna.
- Smisao: Odlučio je da njegovo iskustvo mora imati svrhu da mora preživjeti kako bi svijetu prenio istinu o ljudskoj snazi duha.
- Unutarnja sloboda: Njegova najpoznatija misao rođena je u logoru: “Čovjeku se može oduzeti sve osim slobode da izabere svoj stav.” To nije bila teorija — to je bilo oružje za preživljavanje.
Zašto je važno da znamo ove grozote? Jer Franklova poruka o smislu nije filozofija iz udobne fotelje.
Rođena je u mjestu gdje je svaka nada nestala a ljudsko dostojanstvo je sustavno uništavano. Frankl je odlučio napisati knjige kojima će probuditi veliku želju za životom baš onima koji su odustali ili žele odustati. Uzeo si je to za misiju i pisao vjernicima i nevjernicima ali i svojim pacijentima. Frankl je bio okružen judaistima, ateistima pa raznim kršćanima.
Frankl često govori o smislu, duhovnosti i transcendenciji, ali rijetko izravno kaže: “Vjerujem u Boga”. To je mnoge zbunilo. No kad se njegovi govori, intervjui i djela sagledaju u cjelini odgovor postaje jasniji. Je li Frankl spominjao Boga? Da. Jasno i više puta. Frankl je koristio izraze poput: “transcendentno značenje”, “viši smisao”, “konačno značenje” (ultimate meaning), “nesvjesni Bog” (unconscious God).
U knjizi The Unconscious God izravno piše da je čovjekova duboka težnja prema smislu zapravo duhovna dimenzija ljudskog bića. Smatrao je da u čovjeku postoji otvorenost prema nečemu što ga nadilazi a to mnogi nazivaju Bogom. Frankl govori o Bogu ali ne kao propovjednik, nego kao psihijatar. Nije nametao religiju, ali je tvrdio da je duhovnost stvarna ljudska potreba, jednako kao i psihološke ili tjelesne potrebe.
On kaže čovjek ne izmišlja smisao, nego ga otkriva. A krajnji smisao često je izvan našeg potpunog razumijevanja. Tu dolazi pojam vjere da život ima značenje čak i kad ga ne vidimo. To je vrlo blisko duhovnom pogledu. Usmjeravao je ljude Bogu jer je on doživio spoznaju za koju je vjerovao da ima svaki čovjek neprobuđenu.
Što Frankl poručuje potrebnima: Život uvijek ima smisao čak i u tragediji. Ti si odgovoran pronaći taj smisao. Patnja te ne uništava ako u njoj pronađeš “zašto”. Ljubav je jedan od najviših oblika smisla. Čovjek je duhovno biće, ne samo biološko i psihološko. I možda najvažnije: “Ne pitaj što ti očekuješ od života. Život pita tebe.”
Pripremio Toni Eterović
