Zašto muškarci šute, skrivaju traumu i boje se osude obitelji i društva?
Seksualno zlostavljanje muškaraca i dječaka tema je o kojoj se premalo govori. Iza šutnje često se nalaze strah, sram, osjećaj poniženja i bojazan da im obitelj, partnerica ili društvo neće vjerovati. No trauma nema spol, a šutnja ne znači da se zlostavljanje nije dogodilo. Muškarci svoje patnje nose šuteći a to je najopasnije za zdravlje. Najveća većina nikada ne otkrije tu stranu sebe po cjenu života.
Seksualno zlostavljanje nije samo problem žena: statistika otkriva razmjere problema
Kada se govori o seksualnom zlostavljanju, javnost najčešće razmišlja o ženama i djevojčicama kao žrtvama. Međutim, dječaci i muškarci također su izloženi seksualnom nasilju, a njihove priče često ostaju neispričane desetljećima.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), približno jedan od sedam muškaraca navodi da je tijekom djetinjstva doživio seksualno zlostavljanje. To znači da govorimo o milijunima ljudi čija su iskustva često ostala izvan javnog prostora, obiteljskih razgovora i institucionalne zaštite.
UNICEF procjenjuje da je između 410 i 530 milijuna dječaka i muškaraca koji danas žive u svijetu doživjelo neki oblik seksualnog nasilja tijekom djetinjstva. U tu procjenu ulaze različiti oblici seksualnog nasilja, uključujući neželjene seksualne radnje bez fizičkog kontakta, dok se procjenjuje da je između 240 i 310 milijuna muškaraca doživjelo silovanje ili seksualni napad u djetinjstvu.
Zašto muškarci šute? Strah od obitelji, partnerice i javne osude
Jedno od najtežih pitanja jest zašto muškarci često godinama, pa čak i cijeli život, ne govore o seksualnom zlostavljanju koje su preživjeli.
Od dječaka se u mnogim sredinama očekuje da budu snažni, hrabri, da ne pokazuju slabost i da se sami nose s problemima. Takav odgojni i društveni obrazac može postati dodatni teret za dječaka koji je doživio seksualno nasilje.
Umjesto da dobije zaštitu, razumijevanje i pomoć, žrtva se može početi pitati što će drugi misliti o njemu.
Hoće li mu obitelj vjerovati? Hoće li ga partnerica gledati drukčije? Hoće li ga prijatelji ismijavati? Hoće li ga društvo stigmatizirati? Hoće li njegovo iskustvo netko pogrešno protumačiti kao dokaz njegove seksualne orijentacije?
To nisu beznačajni strahovi. Znanstveni pregled istraživanja objavljen u časopisu Frontiers in Psychiatry pokazao je da dječaci i muškarci mogu strahovati od društvenog označavanja, homofobnih predrasuda, odbacivanja i negativnih reakcija obitelji.
Sustavni pregled istraživanja objavljen 2025. godine, koji je obuhvatio 69 radova i više od 10.500 muškaraca i dječaka izloženih seksualnoj traumi, također je ukazao na važnost društvene stigme, tradicionalnih očekivanja muškosti i straha od nevjerovanja.
Neki preživjeli ne govore jer se boje da će izgubiti poštovanje ljudi do kojih im je stalo. Drugi se boje da će njihova priča postati predmet javnih rasprava, ismijavanja ili senzacionalizma.
Trauma ne nestaje zato što o njoj šutimo
Seksualno zlostavljanje može ostaviti duboke psihološke posljedice. One se ne moraju pojaviti odmah. Kod nekih ljudi posljedice postaju izraženije tek u odrasloj dobi, tijekom stvaranja partnerskih odnosa, roditeljstva ili suočavanja s drugim životnim krizama.
Preživjele osobe mogu se boriti s osjećajem krivnje, srama, nepovjerenjem, poteškoćama u intimnim odnosima, tjeskobom, depresijom i posttraumatskim simptomima.
Posebno je teško kada žrtva godinama nosi uvjerenje da je sama odgovorna za ono što joj se dogodilo.
Važno je jasno reći: dijete nije odgovorno za seksualno zlostavljanje. Odgovornost je uvijek na počinitelju, a ne na djetetu koje nije imalo moć, iskustvo ni mogućnost ravnopravnog pristanka.
Ni odrasla osoba koja je doživjela seksualno nasilje nije kriva za postupke počinitelja.
Šutnja može biti način na koji se osoba pokušava zaštititi od dodatne boli. Međutim, to ne znači da trauma nestaje. Razgovor s osobom od povjerenja i stručna psihološka pomoć mogu biti važni koraci prema oporavku.
Obitelj i društvo moraju naučiti slušati, a ne osuđivati
Jedan od najvažnijih trenutaka u životu preživjele osobe jest trenutak kada odluči nekome ispričati što joj se dogodilo.
Reakcija obitelji može biti presudna. Ako osoba naiđe na nevjericu, optuživanje, ismijavanje ili zahtjev da šuti zbog obiteljskog ugleda, njezina se trauma može dodatno produbiti.
Nitko ne bi smio biti prisiljen birati između vlastitog dostojanstva i očuvanja obiteljske slike pred drugima.
Muškarac koji je doživio seksualno nasilje nije manje muškarac. Nije kriv, nije slab i ne mora se nikome opravdavati.
Društvo mora prestati promatrati muške žrtve kroz stereotipe. Seksualno nasilje ne bira spol, dob, društveni položaj ni seksualnu orijentaciju.
Posebno je važno osigurati da dječaci i muškarci imaju pristup psihološkoj pomoći, sigurnim mjestima za razgovor i institucijama koje će njihove prijave shvatiti ozbiljno.
Šutnja štiti počinitelja, a ne žrtvu
O seksualnom zlostavljanju muškaraca moramo govoriti otvoreno, bez senzacionalizma i bez stvaranja novih predrasuda.
Nije cilj prisiljavati žrtve da javno iznose svoje priče. Svaka osoba ima pravo na privatnost, vlastiti tempo i odluku o tome kome će se povjeriti.
Cilj je stvoriti društvo u kojem nitko neće morati šutjeti zato što se boji da će izgubiti obitelj, partnericu, posao, prijatelje ili vlastito dostojanstvo.
Možda upravo među ljudima koji svakodnevno prolaze pokraj nas postoje osobe koje desetljećima nose iskustvo o kojem nikada nisu progovorile.
Ne znamo njihove priče. Ne znamo njihove strahove. Ali možemo odlučiti da ih nećemo ismijavati, osuđivati ni odbacivati ako jednoga dana odluče progovoriti.
Žrtva nije kriva za nasilje koje je preživjela. Njezina šutnja nije dokaz da se ništa nije dogodilo. A njezina hrabrost ne bi smjela ovisiti o tome hoće li joj društvo vjerovati.
Pripremio Toni Eterović
- Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) – Child Maltreatment.
- UNICEF – Sexual Violence Against Children.
- Frontiers in Psychiatry (2022.) – Disclosing Child Sexual Abuse to a Health Professional: A Metasynthesis.
- Sustavni pregled iz 2025. – Barriers and Facilitators for Sexual Trauma Disclosure in Boys and Men.
Članak je informativnog karaktera i ne zamjenjuje stručnu psihološku ili medicinsku pomoć.



















