LAŽNE PRIJAVE MOGU UNIŠTITI ŽIVOT: Petnaest prijava, osam prozvanih osoba i muškarac koji se danas boji izaći na ulicu bez svjedoka
Kada prijava postane oružje, a strah preuzme nečiji život, postavlja se pitanje gdje završava zaštita žrtve, a počinje nepravda prema nedužnom čovjeku.
Postoje priče u kojima se čovjek ne boji samo osobe koja ga prijavljuje. Strah za život. Počinje se bojati ulice, policije, sudova, slučajnih susreta, pa čak i mjesta na kojima je nekada pronalazio mir.
Jednu takvu priču ispričao nam je muškarac čiji identitet zbog osjetljivosti slučaja nećemo otkrivati.
Prema njegovu iskazu, žena je tijekom ove godine podnijela čak petnaest prijava zbog navodnog nametljivog ponašanja i ugrožavanja života od njega, a paralelno je prijavljivala osam osoba. Muškarac s kojim smo razgovarali završio je u pritvoru, a danas tvrdi da se boji izaći na ulicu bez osobe koja bi mogla posvjedočiti gdje se nalazi i što se doista dogodilo. Dobio je zabranu od 100 m da priđe “navodnoj žrtvi” a u splitskoj 1. policijskoj postaji su ga ismijavali da su “ludi oboje”
To više nije samo priča o jednom kaznenom postupku. To je priča o ljudskom strahu, narušenom dostojanstvu i pitanju koliko daleko može otići nečiji život kada se nađe u središtu ozbiljnih optužbi.
SVE JE POČELO U CRKVI PRIJE PET GODINA
Prema njegovim riječima, poznanstvo je započelo prije približno pet godina u crkvenom okruženju. Ljudi su se družili, a poslije su se njihovi odnosi promijenili i razišli. No ovu godinu krenulo je pozivima policiji od dotične djevojke koju se nije sudski vještačilo.
Muškarac tvrdi da nije uspostavljao neželjeni kontakt, da nije pratio ženu niti je namjerno presretao. Nije nijekao da su obostrano razgovarali ali ona ga je optužila za nametljivo ponašanje i nadodala sve po redu. Lako bi bilo da ona nije paralelno optužila još osam njegovih poznanika. Momak koji je nikakav dosje nema, prekršaj, imao je strašnu tragediju majčine smrti, ima brata 100% invalida postao je meta sustava.
Istodobno, tvrdi da je žena pred drugim ljudima vikala za njim nazivajući ga pedofilom i vrijeđala njegovu pokojnu majku.
Danas muškarac nakon ispitivanja u DORHu i traženju pritvora tvrdi da on već godinu dana boji se igdje izaći bez svjedoka i da osobu istu ne želi susresti niti se javiti niti pričati i okreće se u strahu jeli ona njega uhodi pošto je jedan svjedok to prijavio policiji.
DANAS IZBJEGAVA CRKVU, CENTAR GRADA I DIOKLECIJANOVU PALAČU
U razgovoru koji je trajao približno dva sata muškarac je, prema mom dojmu, pokazivao izražen strah od ponovnog susreta sa ženom, ali i od policije i sudskih postupaka.
Ispričao nam je da izbjegava ulice u središtu grada na kojima je navodno presretao ženu. Izbjegava čak i Dioklecijanovu palaču, kao i crkvu u koju je nekada odlazio. Prolaz kojim su šetali. Čovjeku je život pretvoren u paranoju iako izgleda sam klasična osoba koja je doživjela tešku traumu.
Tvrdi da se boji izaći bez svjedoka jer ne želi ponovno završiti u situaciji u kojoj će se njegove riječi suprotstavljati tuđim strašnim optužbama. Nije vjerovao da netko može nevin završiti cijelu noć u pritvoru.
To su ozbiljne posljedice za nečiji svakodnevni život.
Čovjek koji je nekada mogao slobodno prolaziti gradom sada, prema vlastitom iskazu, razmišlja o tome gdje smije otići, koga bi mogao susresti i hoće li mu neki slučajni susret ponovno donijeti policijski postupak.
On kaže sve je to prestalo, ali je vidljivo on jako potresen i u dubokoj traumu da sam mu rekao da bi želio napisati članak o ovome ako drugi ljudi prolaze. Potvrdio je da može bez imena. Istakao je da je navodna žrtva privatno uspostavila kontakt sa policijskim inspektorom 1. pp Split B.U. koji je sin religioznog umirovljenog novinara I.U. koji je utjecao na čitav njegov progon, dok je inspektor S.P. konstatirao optuženom da su oboje za ludnicu a ne policiju.
PETNAEST PRIJAVA I OSAM OSOBA: TREBA LI ISPITATI ŠIRI OBRAZAC?
Posebno zabrinjava navod da je ista osoba prijavljivala veći broj ljudi za uhođenje i praćenje ali i šire njegove prijatelje koji nikakav doticaj nisu imali sa slučajem. Očito se policiji zabavljalo sa osobom teške dijagnoze.
Petnaest prijava nije automatski dokaz lažnog prijavljivanja. Međutim, nije ni broj koji bi trebalo ignorirati kada postoji sumnja da se ponavlja isti obrazac optuživanja različitih ljudi. Ili je djelo ili je bolest.
Je li postojalo nametljivo ponašanje? Jesu li postojali pozivi, poruke, praćenje ili neželjeni susreti? Postoje li svjedoci, snimke ili drugi dokazi? Jesu li prijavljene osobe doista činile ono što im se stavlja na teret?
To su pitanja na koja ne bi smjeli odgovarati ni glasine ni osobni dojmovi, nego činjenice.
PSIHIJATRIJSKO VJEŠTAČENJE NIJE KAZNA, NEGO MOGUĆNOST DA SE UTVRDE ČINJENICE
A sad se stavljam i ja kao svjedok na raspolaganje jer sam doznao konkretnosti lažnih optužbi za sud. U ovoj priči spominju se i navodi o mogućim psihičkim poteškoćama osobe koja je zatrpavala telefonski broj. Spominju se čak i glasine o paranoidnoj shizofreniji.
Nitko nema pravo na temelju ponašanja, sukoba ili prijava samostalno proglasiti drugu osobu psihički bolesnom. Paranoidna shizofrenija ozbiljan je medicinski pojam koji može utvrditi samo stručnjak na temelju odgovarajuće kliničke procjene. No policija je putem suda trebala to zatražiti od obje strane.
Takva procjena može biti važna za razumijevanje okolnosti, ali ne smije služiti ponižavanju ili diskreditiranju bilo koje osobe.
Treba razlikovati stvarni strah od objektivne opasnosti. Čovjek može iskreno osjećati da mu netko ugrožava život, a da se takva opasnost ne može potvrditi. Jednako tako, netko može biti stvarna žrtva uznemiravanja, a da okolina ne prepoznaje ozbiljnost onoga što proživljava. I tako žrtvu pretvaramo u agresora i obrnuto.
Osjećaj straha zaslužuje ozbiljno postupanje, ali optužba zahtijeva provjeru.
Prema iskazu našeg sugovornika, jedan policijski inspektor S.K. ranije je zaključio da obje strane pokazuju zabrinjavajuće ponašanje. Ako je takva procjena doista postojala, postavlja se pitanje zašto se nisu detaljnije ispitale sve okolnosti i je li bilo potrebe za stručnom procjenom.
KADA PRIJETNJA PRIJAVOM POSTANE SREDSTVO PRITISKA
Ovaj slučaj otvara i šire pitanje o kojem se premalo govori.
Jednom prilikom prijatelj mi je, kada je imao 22 godine, u svađi s djevojkom rekao nešto što me potpuno uznemirilo: „Toni, cura mi je rekla da će me, ako je ostavim, prijaviti za silovanje.“
Takve riječi nisu bezazlene. Ne možemo znati što se doista dogodilo u njihovoj vezi niti donositi zaključke o bilo čijoj krivnji. Ali sama prijetnja korištenjem kaznene prijave kao sredstva osvete ili pritiska zaslužuje ozbiljnu pozornost.
Silovanje je teško kazneno djelo. Žrtve seksualnog nasilja često se teško odlučuju progovoriti, bore se sa strahom, sramom i nepovjerenjem okoline.
Zato je posebno opasno kada se kaznena prijava koristi kao prijetnja u partnerskom sukobu. Takvo ponašanje, ako se dokaže, može nanijeti štetu ne samo osobi koja je lažno optužena nego i stvarnim žrtvama kojima je potrebna zaštita.
Jer kada se povjerenje u prijavljivanje nasilja naruši, posljedice mogu osjetiti i oni kojima je pomoć najpotrebnija.
STVARNE ŽRTVE NE SMIJU BITI ZAKINUTE, A NEDUŽNI LJUDI NE SMIJU BITI UNIŠTENI
Osobno sam prijavljivao fizičko nasilje nad ženama. Dvaput sam reagirao na takve situacije. Čuo sam urlike, svađe i udarce koji su mogli završiti tragedijom.
Zato ne prihvaćam društvo u kojem se nasilje prešućuje, u kojem se žrtvama govori da šute i u kojem se policija poziva tek kada se dogodi najgore.
Ali isto tako ne prihvaćam društvo u kojem bi čovjek mogao biti uništen samo zato što je netko protiv njega podnio prijavu.
Policija mora istraživati. Državno odvjetništvo mora provjeravati dokaze. Sud mora odlučivati neovisno. A ako postoje indicije da je netko svjesno lažno prijavljivao drugu osobu, i to mora biti predmet odgovarajuće istrage.
Nitko ne smije imati privilegiju da se njegove riječi automatski smatraju istinom. Ali nitko ne smije ni izgubiti pravo na zaštitu samo zato što se nalazi na strani osumnjičenika.
TKO ĆE ZAŠTITITI ČOVJEKA KOJI SE BOJI IZAĆI NA ULICU?
Ako je bilo svjesnog lažnog prijavljivanja, i to mora imati pravne posljedice. Ako postoje ozbiljne psihičke poteškoće, potrebno je stručno i dostojanstveno postupanje, a ne širenje dijagnoza po gradu.
Ne smijemo živjeti u društvu u kojem se stvarne žrtve boje prijaviti nasilje. Ali ne smijemo živjeti ni u društvu u kojem se nedužni ljudi boje izaći iz kuće jer ne znaju hoće li ih netko ponovno optužiti.
Pravda nije zaštita samo jedne strane. Pravda je zaštita istine, dostojanstva i prava svakog čovjeka.
Jer što ako je čovjek koji je trebao biti zaštićen postao čovjek koji se danas boji vlastite ulice? A što ako je netko tko doista treba pomoć ostao bez odgovarajuće stručne procjene?
U oba slučaja institucije imaju odgovornost.
I upravo zato ova priča zaslužuje ozbiljno istraživanje.
Toni Eterović



















