Tražili su moju empatiju, neki su nudili i novac, ali nisu razumjeli s kim razgovaraju
Urednik / Novinar nije psihološka služba za pranje nečijeg ugleda. Iza priča o nevinosti ponekad se kriju pokušaji manipulacije, kupovanja povjerenja i pridobivanja javnosti.
Tijekom novinarskog rada susretao sam se s ljudima protiv kojih su se vodili postupci zbog seksualnog nasilja nad ženama. Neki su sami tražili razgovor sa mnom. Neki su nudili čak i “financijsku pomoć”, očito očekujući da ću zbog svoje empatije, javnog djelovanja i spremnosti da saslušam ljude postati njihov saveznik ali ako se lažemo ja to ne mogu zastupati.
Dobijam velike bitke ali trebam znati na čemu sam, što je laž što je istina, i tada mogu se odlučiti za brutalne bitke kao sa rubrikom NEPRAVDA koju spremamo.
Imao sam dojam i znam da je te predatore silovatelje netko uputio upravo meni jer sam osoba koja razgovara s ljudima, istražuje njihove probleme i ne odbacuje unaprijed ničiju životnu priču. Čak i zlo ima potrebu za razgovorom pa i razumjevanjem. Ironično zar ne?
Ali postoji velika razlika između saslušati čovjeka i postati njegov glasnogovornik.
Moja empatija nije na prodaju.
MISLILI SU DA ĆU IM POMOĆI STVORITI SLIKU NEVINOSTI
Neki su očito računali na to da ću ih razumjeti, prihvatiti njihovu verziju događaja i možda javno braniti njihovu nevinost.
Međutim, novinar ne smije postati instrument nečije obrane, posebno kada postoje žrtve koje možda godinama nose posljedice nasilja.
Upoznao sam i dvije osobe koje su mi ispričale iskustva lažnih prijava. Upoznao sam nedužne ali malo. Znam koliko takve situacije mogu biti razorne. Ali isto tako, razgovarao sam s ljudima koji su bili u postupcima zbog seksualnog nasilja, silovanja, pedofilije koji su pokušavali pridobiti moju naklonost.
I srećom u procjenama sam postao nepogrešiv jer pustim igru i imam svoj način rušenja kule od karata.
TRI DANA RAZGOVORA I PITANJA KOJA MIJENJAJU SLIKU
Imam svoj način vođenja razgovora. Ponekad počinjem jednostavnim, glupim, nevažnim pitanjima. Dopuštam sugovorniku da govori, iznosi svoju verziju i objašnjava okolnosti. Upadam u priču i dopuštam upadanje, tu nešto hvatam uvijek važno što neću otkriti nikome. Kultura je nebitna, bitan je rezultat. Važno mi je da ja zaključim, ne moram to prenositi niti objaviti.
Imam prvu fazu zaključaka, drugu i posljednju treću. Konkretan sam, nisam mnogo taktičan a to iznenadi sugovornike. Iako osoba koja me traži želi ipak reći što je mući. Nije došla da me obraduje ni nasmije. Treba pomoć.
Kada razgovor traje dulje, vraćam se na određene detalje, uspoređujem odgovore i postavljam dodatna pitanja. Zanima me podudaraju li se vremenski slijed, opis događaja i objašnjenja. Želim ponavljanje onog što mi je važno, pa nekima i kojima ne vjerujem dam im povjerenje.
Ponekad se ljudi toliko opuste da zaborave što su prethodno rekli. Ponekad promijene priču. Ponekad postanu nervozni kada shvate da ih netko doista sluša, ali i pamti ono što govore. Nikada ne snimam ako to osoba ne traži, to je nezakonito.
Neću javno iznositi sve metode svojeg istraživačkog rada. Postoje znanja, iskustva i edukacije koje sam godinama stjecao i koje ne namjeravam pretvarati u javni priručnik.
Ali jedno mogu reći: čovjek koji razgovara sa mnom ne bi trebao pretpostaviti da je kontrolirao razgovor samo zato što sam ga saslušao.
KADA SE IZA PRIČE O NEVINOSTI POJAVI AGRESIJA
Posebno su mi ostale u sjećanju situacije u kojima bi se tijekom razgovora promijenio ton.
Od početnog predstavljanja kao žrtve okolnosti, preko pokušaja pridobivanja moje naklonosti, do ljutnje i agresivnih izjava.
Jedna od rečenica koju sam čuo bila je: „Trebao sam je…“
Takve izjave, ovisno o kontekstu, mogu biti ozbiljno upozorenje i razlog za dodatnu provjeru. Ne treba ih olako odbacivati, ali ni izvlačiti iz konteksta i predstavljati kao dokaz počinjenja kaznenog djela.
Osoba koja je doista nevina nema razloga tražiti od novinara da unaprijed prihvati njezinu verziju. Ima pravo na obranu, na pravičan postupak i na pretpostavku nedužnosti. Ali nema pravo očekivati da će novinar zbog toga zanemariti drugu stranu, dokaze ili eventualne prijetnje.
EMPATIJA NIJE NAIVNOST
Postoji velika zabluda da su empatični ljudi lak plijen za manipulaciju. Nekada to dozvole.
Empatija znači saslušati čovjeka, razumjeti njegovu poziciju i ne ponižavati ga. Ona ne znači odreći se vlastitog razuma, iskustva i profesionalne odgovornosti.
Seksualno nasilje nije tema za medijsko nadmudrivanje. Žene koje su preživjele silovanje i druge oblike seksualnog nasilja zaslužuju dostojanstvo, zaštitu i pravdu. Jednako tako, svaka osoba protiv koje se vodi postupak ima pravo da se o njezinoj krivnji odlučuje na temelju dokaza.
Novinar ne smije postati ni tužitelj ni odvjetnik. Njegova je odgovornost istražiti ono što se može provjeriti.
AKO ME NETKO POKUŠAVA KUPITI, RAZGOVOR SE MIJENJA
Financijske ponude u zamjenu za naklonost ili javnu obranu posebno su zabrinjavajuće.
Ne želim novac kako bih nekome stvarao sliku nevinosti. Ne želim biti dio nečije strategije popravljanja ugleda. Ako netko inzistira na takvom pristupu, jasno mu kažem da nisam osoba kojoj treba prodavati priču.
Inaće ću se pridružiti tužitelju.
Ne želim otkrivati sve detalje svojeg istraživačkog rada. Ne zato što mislim da sam iznad drugih, nego zato što profesionalne metode, iskustvo i edukacije imaju svoju vrijednost.
NEĆU BITI ALAT ZA UNIŠTAVANJE ŽRTAVA JER SAM I JA
U društvu u kojem se žrtve seksualnog nasilja često bore sa sramom, strahom i nepovjerenjem, posebno je važno da mediji ne postanu produžena ruka nečije manipulacije.
Neću automatski vjerovati osobi zato što plače. Neću je automatski proglasiti krivom zato što je agresivna. Neću prihvatiti financijsku ponudu kako bih nekome popravljao javnu sliku.
Empatija nije slabost. A uredničko novinarska odgovornost nije usluga koju kupuje onaj tko ima najviše novca ili najuvjerljiviju priču.
Toni Eterović




















