PAPA FRANJO PROTIV CRKVENE HOBOTNICE ZLOSTAVLJANJA: Osuđivao je biskupe, prozivao lažljivce i tražio pokajanje – ali je li uspio zaštititi žrtve?

Papa Franjo tijekom svojega pontifikata otvoreno je progovarao o seksualnom zlostavljanju djece unutar Katoličke crkve, osuđivao svećenike koji su zlostavljali, ali i biskupe koji su šutjeli, prikrivali zločine ili štitili počinitelje.

Njegove riječi znale su biti iznimno oštre: govorio je o licemjerju, izdaji svećeničkog poziva, vukovima u crkvenim redovima i bijesu vjernika kao odrazu Božjeg gnjeva. Ipak, iza snažnih osuda ostalo je pitanje koje ni njegova smrt nije zatvorila: zašto je crkveni sustav toliko teško mijenjao vlastitu kulturu šutnje i zašto brojne žrtve nisu dočekale pravdu?

Papa Franjo nije bio prvi poglavar Katoličke crkve koji se suočio sa skandalima seksualnog zlostavljanja. Međutim, tijekom njegova pontifikata postalo je sve teže ignorirati razmjere problema koji nije uključivao samo pojedinačne svećenike, nego i odgovornost crkvenih poglavara.

U brojnim državama otkrivani su slučajevi svećenika koji su desetljećima zlostavljali djecu, dok su pojedini crkveni autoriteti bili optuživani da su upozorenja ignorirali, premještali osumnjičene svećenike ili nastojali zaštititi ugled institucije.

Franjo je s vremenom počeo sve otvorenije govoriti da problem nije samo seksualno zlostavljanje. Problem je i zlouporaba moći, crkveni autoritet koji se stavlja iznad žrtve te sustav u kojem se poslušnost hijerarhiji ponekad pokazivala važnijom od istine.

„I ONI KOJI SU PRIKRIVALI ZLOSTAVLJANJE TAKOĐER SU KRIVI“ – FRANJINE OŠTRE RIJEČI

Jedna od njegovih najvažnijih izjava izrečena je 27. 09. 2015., tijekom povratka iz Sjedinjenih Američkih Država.

Govoreći o svećenicima koji su seksualno zlostavljali djecu, Franjo je rekao:

„Ove stvari ne smiju se prikrivati; a oni koji su ih prikrivali također su krivi, čak i neki biskupi koji su ih prikrivali.“

Nije govorio samo o počiniteljima. Izravno je prozvao i one koji su znali što se događa, ali nisu reagirali.

Za Franju je zlostavljanje koje počini svećenik bilo posebno teško jer svećenik, umjesto da dijete vodi prema sigurnosti, povjerenju i duhovnom razvoju, izdaje upravo ono poslanje koje mu je povjereno.

Nazvao je to gotovo svetogrđem i izdajom svećeničkog poziva.

Ovo je bila važna poruka: crkvena odora, položaj, ugled i hijerarhijska zaštita ne smiju biti opravdanje za zločin.

ČILE: PAPA JE PRIZNAO DA JE POGRIJEŠIO I ZATRAŽIO OPROST

Jedan od najvećih udaraca Franjinu autoritetu dogodio se u Čileu 2018. godine.

Središte skandala bio je biskup Juan Barros, kojega su žrtve povezivale sa slučajem svećenika Fernanda Karadime, osuđenog u crkvenom postupku zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika.

Barros je bio optuživan da je znao za zlostavljanje i da ga nije prijavio. Franjo ga je u početku branio, a žrtvama koje su iznosile optužbe u jednom je trenutku poručio da trebaju iznijeti dokaze.

Njegov nastup izazvao je snažne reakcije.

Nakon toga Vatikan je poslao nadbiskupa Charlesa Sciclunu i svećenika Jordija Bertomeua da saslušaju žrtve i prikupe svjedočanstva.

Kada je Franjo proučio izvješće, dogodio se jedan od najvažnijih trenutaka njegova pontifikata.

„Priznajem da sam počinio ozbiljne pogreške u procjeni i percepciji situacije, osobito zbog nedostatka istinitih i uravnoteženih informacija. Vjerovao sam prijateljima, lagali su me.“

Dodao je da mu svjedočanstva žrtava izazivaju tugu i sram.

Zatražio je oprost od svih koje je povrijedio i najavio osobne susrete sa žrtvama.

To je bio važan trenutak jer nije pokušao jednostavno prebaciti odgovornost na svoje suradnike. Priznao je vlastitu pogrešnu procjenu.

Ali ostaje i neugodno pitanje: zašto je uopće trebalo toliko vremena da se glas žrtava ozbiljno čuje?

34 ČILEANSKA BISKUPA PONUDILA SU OSTAVKE – SEDAM IH JE NAKNADNO NAPUSTILO POLOŽAJE

Nakon čileanskog skandala Franjo je pozvao biskupe u Vatikan.

U svibnju 2018. svih 34 čileanskih biskupa ponudila su ostavke papi, što je bio iznimno neuobičajen potez u povijesti Crkve.

Papa nije prihvatio sve ostavke automatski. Do rujna 2018. prihvatio je ostavke sedmorice čileanskih biskupa povezanih s krizom.

Među njima je bio i njegov veliki prijatelj Juan Barros. To je pokazalo koliko je duboko povjerenje u crkvenu hijerarhiju bilo narušeno. Franjo se osjećao izdanim.

Franjo je u pismu čileanskim biskupima govorio o potrebi obnove pravde, popravljanja nanesene štete i vraćanja povjerenja.

Ali žrtve nisu tražile samo isprike. Tražile su da odgovorni budu uklonjeni iz sustava u kojem su imali moć, da se otkriju činjenice i da se zaštite druga djeca.

MCCARRICK: KARDINAL KOJI JE IZGUBIO ČIN I NAPUSTIO SVEĆENIČKI STALEŽ

Jedan od najpoznatijih slučajeva bio je američki kardinal Theodore McCarrick.

Protiv njega su iznesene optužbe za seksualno zlostavljanje maloljetnika i odraslih osoba, uključujući sjemeništarce. U srpnju 2018. Franjo je prihvatio njegovu ostavku iz Kardinalskog zbora i zabranio mu javno obavljanje svećeničke službe.

U veljači 2019. McCarrick je nakon crkvenog kaznenog postupka otpušten iz kleričkog staleža. Utvrđeni su prijestupi koji su uključivali seksualno zlostavljanje maloljetnika i odraslih te zlouporabu položaja.

Odluka je bila konačna.

Ovaj slučaj bio je važan jer je pokazao da ni kardinalski položaj ne mora biti prepreka crkvenoj kazni.

Međutim, otvorio je i drugo pitanje: kako je moguće da je osoba na tako visokom položaju toliko dugo bila predmet ozbiljnih upozorenja, a da sustav nije pravodobno reagirao?

„VUKOVI“ U CRKVI I BIJES VJERNIKA KAO ODRAZ BOŽJEG GNJEVA

Na međunarodnom summitu o zaštiti maloljetnika u Vatikanu, održanom od 21. do 24. veljače 2019., Franjo je pred približno 190 crkvenih poglavara iz cijelog svijeta izgovorio neke od svojih najoštrijih riječi.

Govorio je o svećenicima koji su umjesto duhovnih očeva postali zlostavljači.

U završnom obraćanju rekao je da crkva mora štititi djecu od:

„Grabežljivih vukova.“

Potom je izgovorio rečenicu koja je snažno odjeknula:

„U opravdanom bijesu ljudi Crkva vidi odraz Božjeg gnjeva, koji su izdali i uvrijedili ti lažljivi posvećeni službenici.“

To nije bila samo osuda seksualnog zlostavljanja. Bila je to osuda licemjerja onih koji su se predstavljali kao moralni autoriteti, a istodobno nanosili teške rane najranjivijima.

Franjo je upozorio da je seksualno zlostavljanje povezano i sa zlouporabom moći. Posebno je naglasio da žrtve ne smiju biti prepuštene same sebi.

Njegova poruka bila je da Crkva mora slušati žrtve, čak i kada to znači suočavanje s vlastitim neuspjesima.

„CRKVA NIKADA NEĆE POKUŠATI ZATAŠKATI SLUČAJ“

U završnom obraćanju na summitu Franjo je ponovno istaknuo načelo da se svaki slučaj mora ozbiljno istražiti.

Pozvao se na svoju raniju izjavu:

„Crkva neće štedjeti napore da privede pravdi svakoga tko je počinio takve zločine. Crkva nikada neće nastojati zataškati ili neozbiljno shvatiti bilo koji slučaj.“

Posebno je osudio prikrivanje, navodeći da ono pogoduje širenju zla i stvara dodatnu sablazan.

Pozvao je biskupe da pravila budu stvarna pravila, a ne samo preporuke.

Ipak, summit je izazvao i razočaranje dijela organizacija žrtava i kritičara Crkve. Očekivali su konkretnije obvezujuće odluke, jasnije sankcije za biskupe koji su prikrivali zlostavljanje i veći nadzor nad crkvenom hijerarhijom.

Snažne riječi nije uspio provesti da ima direktnu moć istrage i eliminiranja zla iz crkve.

„VOS ESTIS LUX MUNDI“ – POKUŠAJ DA SE PREKINE ZAŠTITA BISKUPA

U svibnju 2019. Franjo je donio važan crkveni dokument pod nazivom Vos estis lux mundi – „Vi ste svjetlost svijeta“.

Njime su uvedena nova pravila za prijavljivanje seksualnog zlostavljanja i postupanje prema crkvenim poglavarima koji su zlostavljanje prikrivali ili nisu pravilno istraživali prijave.

Dokument je bio važan jer se prvi put na univerzalnoj razini sustavnije uređivala odgovornost biskupa za postupanje i propuste u vezi sa zlostavljanjem.

Ipak, crkveni sustav prijavljivanja nije isto što i obveza prijave policiji u svakoj državi. Franjo nije tim dokumentom zamijenio državne zakone, niti je time automatski osigurana kaznena odgovornost počinitelja. Opet ije uspio, biskupi se strogo šitte i dalje imaju u Vatikanu zaštite.

ZAŠTO JE BORBA PROTIV CRKVENE ŠUTNJE BILA TOLIKO TEŠKA?

Najveći problem nije bio samo pronaći pojedinca koji je zlostavljao dijete.

Problem je bio razotkriti način na koji su pojedini dijelovi institucije funkcionirali.

U mnogim slučajevima postojali su obrasci koji su se ponavljali: žrtve su govorile, njihove prijave nisu ozbiljno shvaćane, svećenici su premještani, a crkveni poglavari nisu pravodobno obavještavali javnost ili civilne institucije.

Upravo je to Franjo nazivao klerikalizmom – kulturom u kojoj se crkveni položaj i autoritet koriste kao zaštita od odgovornosti.

U pismu američkim biskupima iz siječnja 2019. upozorio je da je vjerodostojnost Crkve ozbiljno narušena seksualnim zlostavljanjem, ali još više pokušajima njegova prikrivanja i poricanja.

To je jedna od najvažnijih poruka njegova pontifikata.

Nije dovoljno ukloniti zlostavljača ako se ostavi sustav koji mu je omogućio da godinama djeluje. Nije dovoljno ispričati se ako se ne otkrije tko je znao, tko je šutio i tko je donosio odluke.

ZAŠTO NIJE USPIO OSTVARITI PRAVDU ZA SVE ŽRTVE?

Ovo je možda najteže pitanje njegova pontifikata.

Franjo je učinio više konkretnih institucionalnih promjena, uklonio neke visoke crkvene dužnosnike i javno osudio prikrivanje. Ali nije uspio ostvariti sve ono što su žrtve tražile.

Postoji nekoliko razloga.

Prvo – Crkva je globalna institucija s velikom autonomijom lokalnih struktura. Papa može donositi crkvene propise i imenovati ili prihvaćati ostavke biskupa, ali istrage, prikupljanje dokaza i provedba odluka uključuju velik broj različitih tijela.

Drugo – biskupi su često bili dio problema koji je trebalo istražiti. Kada prijavu protiv svećenika obrađuje institucija u kojoj njegovi nadređeni imaju osobne, profesionalne ili institucionalne interese, postoji opasnost od sukoba interesa.

Treće – crkveni postupak nije isto što i državno kazneno pravosuđe. Crkvena kazna ne može zamijeniti policijsku istragu, neovisno suđenje i zaštitu žrtava prema državnom zakonu.

Četvrto – reforme nisu automatski uklonile staru kulturu šutnje. Novi propisi ne znače da su svi biskupi i lokalne crkvene strukture odjednom počeli postupati transparentno.

Peto – ni sam Franjo nije uvijek ispravno procjenjivao situacije. Čileanski slučaj pokazao je da je i on mogao pogriješiti, povjerovati pogrešnim informacijama i povrijediti žrtve prije nego što je promijenio stav.

Posebno je teško pitanje koliko su žrtve čekale pravdu, koliko je slučajeva zastarjelo i koliko njih nikada nije dobilo odgovarajuću institucionalnu zaštitu.

Isprika može biti važna, ali ne može vratiti izgubljeno djetinjstvo, ukloniti traumu niti zamijeniti kaznu za počinitelja.

PAPA JE OSUĐIVAO ZLOSTAVLJANJE, ALI NIJE RAZBIO CIJELI SUSTAV ŠUTNJE

Franjo je ostavio važan trag u pokušajima promjene odnosa Katoličke crkve prema seksualnom zlostavljanju. Smatra se da je diljem svijeta predao istragama preko 50 biskupa i kardinala te razriješio. Događalo se da mu upravo Argentinske vlasti su sudile prijatelja biskupa “za kojeg bi papa stavio ruku u vatru”.

Njegove izjave o biskupima koji prikrivaju zločine, čileanski slučaj, McCarrickovo uklanjanje iz kardinalskog zbora, Angela Sodana eliminacija, i dokument Vos estis lux mundi predstavljaju konkretne događaje, a ne samo retoričke osude.

Ali ostaje i njegova odgovornost za trenutke u kojima je pogriješio, kao i odgovornost sustava koji se nije promijenio dovoljno brzo.

Najveća tragedija nije samo u tome što su pojedini svećenici zlostavljali djecu. Najveća je tragedija što su neka djeca, umjesto zaštite, nailazila na šutnju, nevjericu i instituciju koja je predugo bila zaokupljena vlastitim ugledom.

Crkva može tražiti oprost, ali oprost ne smije postati zamjena za pravdu.

Žrtvama nisu potrebne samo riječi suosjećanja. Potrebni su im istina, zaštita, neovisna istraga, odgovornost i dostojanstvo.

I zato pitanje koje ostaje nakon Franjina pontifikata nije samo što je papa osudio, nego koliko je Crkva doista promijenila vlastito ponašanje.

Jer institucija koja propovijeda moralnu odgovornost mora je prva primjenjivati na sebe.

Luka Turudić