Kroz povijest su mnogi vrlo utjecajni ljudi svjesno zagovarali ili prakticirali život samoće ne iz mizantropije, nego radi duhovne jasnoće, kreativnosti, slobode ili istine. Nijedan od njih nije tvrdio da je samoća bijeg od ljudi, nego alat za dublje razumijevanje sebe i svijeta. Evo OSOBA:
Arthur Schopenhauer – tvrdio je da je samoća znak intelektualne nadmoći; smatrao je da društvo razvodnjava misao.
Friedrich Nietzsche – pisao da se „velike misli rađaju u samoći“; živio je izrazito izolirano.
Søren Kierkegaard – naglašavao individualni odnos prema istini i Bogu, izvan mase.
Diogenes – svjesno odbacio društvene norme i živio gotovo asketski.
Henry David Thoreau – živio sam u kolibi (Walden); tvrdio da je samoća put prema slobodi.
Emily Dickinson – gotovo cijeli život provela u izolaciji; poezija joj je izrasla iz tišine.
Franz Kafka – samoću je smatrao nužnom za pisanje i istinu.
Isaac Newton – najvažnija otkrića razvio u izolaciji tijekom kuge.
Nikola Tesla – svjesno je izabrao samoću, smatrajući je ključnom za kreativni rad.
I još mnogo naročito znanstvenika i umjetnika.
Imperij
