Boravak u samici, odnosno ekstremna društvena izolacija i senzorna deprivacija jedna je od najgorih kazni koje mogu zadesiti ljude, čiji mozak je evolucijski programiran za socijalnu interakciju i neprestane podražaje iz okoline. Dugotrajna izolacija fizički i kemijski mijenja strukturu našeg mozga, te narušava njegove osnovne funkcije. Zbog ekstremne izolacije u njemu nastaju sljedeće promjene;
Smanjenje hipokampusa
Hipokampus, dio mozga zadužen za dugoročno pamćenje doslovno se fizički smanjuje. Kronično povišena razina hormona stresa (kortizola) uništava postojeće neurone i zaustavlja stvaranje novih, što uzrokuje neurogenezu. Kao posljedica, ljudi koji prežive samicu nerijetko razviju trajne probleme s pamćenjem, navigacijom i regulacijom emocija.
Hiperaktivnost amigdale
Amigdala, koja označava centar za detekciju prijetnji, u samici postaje pretjerano aktivna. Zato mozak biva neprestano u stanju borbe ili bijega, „fear or flight“, te sve interpretira kao opasnost. Rezultat hiperaktivnosti amigdale je teška paranoja, napadaji panike i tjeskoba.
Smanjenje volumena neurona u korteksu
Neurološke studije pokazuju da samo mjesec dana potpune izolacije može drastično smanjiti volumen neurona u senzornim i motoričkim dijelovima korteksa. Stanice gube sposobnost učinkovite međusobne komunikacije, što narušava cjelokupnu kognitivnu obradu informacija. Također dolazi do naglog pada razine ključnih kemikalija poput serotonina i dopamina (sustava nagrađivanja).
Dezorijentacija i halucinacije
Zbog nedostatka vanjskih podražaja, mozak počinje sam izmišljati informacije kako bi popunio prazninu. Pojavljuju se vizualne i slušne halucinacije, gubitak pojma o vremenu te psihotične epizode. Biološki sat se narušava, dolazi do teške nesanice, a mehanizam u mozgu koji kontrolira spavanje, prehranu i razmišljanje potpuno se raspada.
5 godina u samici
Kad uzmemo sve ove promjene u obzir, nevjerojatno je da je netko mogao preživjeti dulji boravak u samici, a apsolutni rekorder je Henri Charriere, poznat kao „Papillon“ (Leptir), o kojem je snimljen istoimeni film, a koji je proveo čak 5 godina u samici ukupno u dva navrata, u zloglasnom zatvoru u Francuskoj Gvajani. Preživio je zahvaljujući pomoći prijatelja koji su mu krijumičarili hranu, nesalomljivoj volji i mentalnoj disciplini.
Neuroznanstvenici ne preporučuju više od 15 dana samice, a Leptir je unutra proveo gotovo 2000 dana
Socijalnu interakciju nadoknađivao je kuckanjem po zidovima ili šaputanjem kroz pukotine, a izdržljivost je nalazio u trenucima duboke introspekcije. O svojoj nevjerojatnoj životnoj priči napisao je i knjigu memoara „Papillon“.
Autor: Katarina Baričić, prof., foto: freepik
