Predsjednik organizacije Imperij Ljubavi i glavni urednik portala imperij.com Toni Eterović otvoreno govori o mirovinama, osobama s invaliditetom, zdravstvu, pravosuđu, medijima, prevarama, politici i vlastitom životnom putu. U svom drugom obraćanju na portalu se očajnički osorio na drutvene anomalije Hrvatske i otvorio najveće rane i istine koje prolazi milijun ipo ljudi u Hrvatskoj.
Invalidi, bolesni, umirovljeni, moraju biti u prvom redu sa duplim primanjima
Ja nastojim razumjeti Vladu i često osobno pišem zamjerke i pohvale. Nikada nisam smatrao da je bilo koja vlast potpuno dobra ili potpuno loša. Međutim, postoje stvari preko kojih više ne mogu prijeći. Socijalno i zdravstveno stanje u ovoj iznimno skupoj državi postalo je zabrinjavajuće. Ljudi više ne žive dostojanstveno, nego preživljavaju. Mnogi svakoga jutra ustaju s pitanjem kako će kupiti lijekove, platiti režije ili napuniti hladnjak. Jesmo li bezdušni???
Dostojanstvo je oduzeto mnogim umirovljenicima i osobama s invaliditetom. Ne govorim ovdje o posebnim kategorijama niti želim bilo koga uspoređivati. Govorim o ljudima koji mjesec završavaju s mirovinama od 400 do 800 eura i koji su prisiljeni birati između hrane i lijekova. To nije život dostojan čovjeka. I tu pati cijela obitelj koja se razboljeva. Sustav nije dobro organiziran. Sustav treba menađera.
Smatram da inkluzivne dodatke i mirovine treba udvostručiti. To nije milostinja niti populizam. To je vraćanje dostojanstva ljudima koji su desetljećima gradili ovu državu ili zbog bolesti i invaliditeta ovise o pomoći društva. Taj novac neće završiti izvan Hrvatske. Potrošit će ga ovdje, u našim trgovinama, ljekarnama i uslugama. To je ulaganje u vlastite građane. Stvorite, zadužujte se kao Grčka jer građani nisu štakori. Ni privatnici ne mogu sa ovolikim davanjima državi, to treba srezati. Poreze i davanja treba srezati.
Birokracije je previše, a čovjeka premalo
Birokrata je previše i svi to pokrivaju. Ako se država mora zadužiti kako bi vratila dostojanstvo najugroženijima, onda to treba učiniti. Država postoji zbog ljudi, a ne ljudi zbog države. Socijalno ugroženi, osobe s invaliditetom, teško bolesni i umirovljenici moraju biti prioritet svake ozbiljne politike.
Liječnici su danas preopterećeni. Svakodnevno nose golem teret odgovornosti i rade u sustavu koji od njih traži gotovo nemoguće. Ljudi vole svoje liječnike i vjeruju im. Razmišljao sam čak kako bi trebalo pronaći zakonski model kojim bi građanin mogao liječniku ostaviti simboličnu zahvalu od jednog eura ako to želi.
Priuštivo stanovanje je laganje
Kada čujem izraz “priuštivo stanovanje”, a zatim vidim stanove od 100.000 ili 200.000 eura, pitam se kome su oni zapravo priuštivi. Mladim obiteljima? Radnicima s prosječnim plaćama? Umirovljenicima? Ili samo onima koji ionako već imaju riješeno stambeno pitanje?
Istodobno diljem Hrvatske postoje tisuće praznih stanova. O tome se premalo govori. Društvo koje želi pomoći mladima mora pronaći pravednija rješenja, a ne nuditi modele koje većina građana ne može ostvariti i uvlači u rizike života te na kraju napuštanje države.
Politika me ne zanima jer ne znam lagati
Mene politika ne zanima jer me laganje ne zanima. Sve što sam radio u životu radio sam srcem. Jesam li griješio? Naravno da jesam. Tko radi, taj i griješi. Ali nikada nisam glumio nešto što nisam. Svi to znaju. No politika se u sve petlja u našem životu i zato trebamo biti jako prisutni, ali privatna aktivnost me ne zanima da moram se nekom dodvoravati.
Ne volim površne ljude. Ne dijelimo iste vrijednosti. Površnost nikada nije izgradila ni čovjeka ni društvo.
Pravosuđe mora štititi nevine, stigmatiziranje odmah utuživati
U zatvorima završavaju i nevini ljudi. Dok dokažu svoju nevinost, neki izgube zdravlje, posao, obitelj, imovinu ili život. Postoje i oni koji su se izgradili na kriminalu. No postoje i psihopati poput K. Aleksića koji je bio jedan od 1000 opasnih bezdušnika na ulici. Neki ljudi nisu ljudi i u njima nema ništa ljudsko zato trebaju poseban tretman.
Zato sam još prije pisao da se nakon teških tragedija ne smije tražiti samo politička odgovornost pojedinaca, eliminiranje, nego da treba mijenjati pristup, zakone i sustav. To sam svako dva dana ovih dva mjeseca a i prije pisao svim ministrima na privatne emailove i EU predstavnicima.
Smatram da društvo mora ozbiljnije razgovarati o osobama koje pokazuju izrazite obrasce psihopatije, sadizma ili teških poremećaja osobnosti kada počine najteža kaznena djela. O tome sam pisao osobno državnom vrhu. Građani žele živjeti u sigurnijem društvu. Ovaj portal tome je posvetio udarnih od 20 do 25 članaka.
Mediji nisu neprijatelji društva
Često slušam kako ljudi govore da su mediji i novinari najveće zlo. Ne slažem se. Mediji griješe, nekada pogriješe ozbiljno, ali često prešute, nekada nešto prenaglase, ali bez medija građani ne bi znali gotovo ništa o onome što se događa oko njih. Mediji zaslužuju najveće stimulacije države jer rade više od Uskoka. “Mrzitelji” prvi dočekuju vijesti i vise po portalima.
Po mojim saznanjima, čak 80% posto nepravdi i društvenih problema nikada ne dobije prostor u medijima koji zaslužuje ili vrlo brzo nestane iz javnosti. Nije problem samo u novinarima, nego i u premalom broju ljudi, vremenu i pritiscima pod kojima rade.
Borba protiv prijevara bila je jedna od najtežih bitaka mog života
Jedna od najvećih životnih borbi bila je borba protiv prijevara austrijskih zadruga. Kada smo počeli istraživati taj slučaj, vrlo brzo počele su nam se javljati stotine ljudi. Bili su to obični građani, obitelji, policajci i mnogi drugi koji su tvrdili da su oštećeni i da ne znaju kako zaštititi svoja prava. Da ih ni policija ne shvaća ozbiljno ni institucije.
Od početka sam govorio da to nije samo pravno pitanje. Smatrao sam da je riječ i o društvenom i političkom problemu koji traži ozbiljan pristup. Zato su mi predložili oni pa potom ja prihvatio da svatko, tko može, simbolično sudjeluje u financiranju zajedničke pravne borbe po 150 eura. Neki nisu imali mogućnosti, većina jesu, a neki ljudi i više. Sve se isto tretiralo. Morali smo se samostalno ujediniti, nismo znali ishode.
Tako smo prikupili sredstva za pokretanje istražnih postupaka pred nadležnim institucijama u Hrvatskoj i Austriji. No često se desi da velike grupe ljudi čak i kada im pomogneš sadistički ih podsjećaš na svoj problem i sa svojim problemom oni žele potopiti i tebe.
To sam učio na tečaju forenzičke psihijatrije u Beču, žrtve vrlo često postaju nasilnici ako nije zadovoljena pravda i oni ne biraju više tko je kriv nego su svi krivi koji nisu bar jednog uspjeli spasiti. Kao hitna pomoć, super je što je spasila 9 ljudi ali ako 10og nije, sve pada u vodu.
Najveće pravne bitke često sam vodio sam
Malo ljudi zna da sam mnoge pravne bitke dobivao gotovo sam. Dok su neki stajali sa strane i promatrali razvoj događaja, ja sam prikupljao dokumentaciju, razgovarao s ljudima, odlazio u institucije i pokušavao povezati ono što se drugima činilo nepovezivim.
Kada su, prema mom doživljaju, počeli pokušaji diskreditacije, stigmatizacije i uzvraćanja zbog svega što sam radio postalo je naporno, tjeskobno ali i frustirajuće. Nakon razgovora sa šefom Uskoka koji me primio, rekao je on to riješiti (Dinko Cvitan), bili smo na ti, simpatičan čovjek, ali je osjećao poniženje zašto sam prvo otišao u Austriju. Poštovao me, mnogo mi se otvorio. Moj portal je problem digao na visinu svijesti.
Ljudi koji su me naveli da uđem u sve podjelili su se, mnogi plaćali odvjetnike po parnici od 1000 eura, imali su dugove neki po pola milijuna eura, neki 20.000 ali od njih se tražilo troduplo i sve im blokiralo. Baš lihvarstvo nad ljudima. Trudio sam se objasniti da ovo nije samo pitanje organiziranog kriminala nego i politike.
Ja sve te oštećene, spašene i nespašene poštivam ali nikada se više nebi bavio time niti bio vođa čopora. Posebno tri struje koja svaka vuče na svoju stranu, to postane svima kaos, svatko ima svoj uteg i to je malo svaki euro za živce koje sam izgubio i podmetačine. I ima većina zahvalnih ljudi ali to je prolazno, ljudi moraju dalje.
Svaku drugu općinu/grad i sportski klub Uskok treba redovno pretresati
Smatram da Hrvatska još uvijek ima ozbiljan problem s nezakonitim izvlačenjem javnog novca i različitim oblicima zlouporabe položaja kroz općine, izmišljene firme, gradove, sportske klubove u kojima nestaju novci kao bermudski trokut.
Upravo zato vjerujem da bi nadležne institucije trebale sustavno kontrolirati rad svih koji upravljaju javnim novcem, bez obzira radi li se o općinama, gradovima, javnim ustanovama ili sportskim klubovima.
Povjerenje građana vraća se samo jednakim kriterijima za sve. Potrebno je organizirati se i upadati svaki dan kao u Italiji, tajne službe, policija, carina, USKOK. Imao sam priliku razgovarati i s predstavnicima europskih pravosudnih institucija te iznijeti svoja saznanja i iskustva.
Zašto i dalje vjerujem ljudima?
To mi je možda najveća životna mana, ali i najveća snaga. Vjerovao sam ljudima koji su me poslije razočarali. Vjerovao sam i nekima koji su kasnije završili pod istragama ili na sudovima. Netko će reći da sam bio naivan.
Možda. Ali ja sam odgojen da vjerujem ljudima dok me ne uvjere u suprotno. Ne želim živjeti u svijetu u kojem svakoga unaprijed gledam kao neprijatelja. Čak i kad me lažu želim dati šansu da se osoba preokrene i to se znalo dogoditi.
Što je zapravo vjera?
Vjera je povjerenje i poklon koji trebaš dati. Možete imati deset ugovora, stotinu pečata i tisuću potpisa, ali ako nema pogleda u oči i međusobnog povjerenja, sve to je bezvrijedno.
Papiri štite prava. Vjera gradi odnose. Osim toga postoji ona prva vjera u koju se svi busamo a samo osuđujemo i djelimo ljude. Nisam takav vjernik, grešnik sam ali moj Bog nije Hrvat.
Jesam li pošten čovjek?
Jedan mladić postavio mi je pitanje: “Misliš li da si pošten?” Odgovorio sam mu da cijeli život nastojim biti pošten, ali da poštenje nije isto što i slijepa poslušnost. Nisam prema svima isti.
Povijest nas uči da su tijekom progona Židova postojali ljudi koji su kršili tadašnje zakone i lagali kako bi spasili nevine živote. Da su slijepo slijedili zakon, poslali bi ljude u sigurnu smrt.
Zato vjerujem da prije svakog zakona mora postojati savjest. Tek kada čovjek razlikuje dobro od zla, može znati što je uistinu bliže pravdi. Kome biti kakav.
Ljubav, dobrota i povjerenje ne smiju biti slijepi. Nisu svi ljudi isti i ne zaslužuje svatko jednaku razinu povjerenja. Ali ako potpuno izgubimo vjeru u čovjeka, izgubili smo i sebe. No poštenje od mene ne zaslužuju svi ljudi i ne trgujem sa njim, i možda je to najpoštenije reći. Kakav si prema meni to očekuj.
Kao djete sam bio ozbiljno bolestan
Mnogi misle da je moj život bio samo herojstvo, novinarstvo, aktivizam, borba protiv kriminala i borba za druge. Nije. Moj najveći protivnik godinama je bila bolest kao djeteta. Na te sam teme osjetljiv, odmah padam na povjerenje i upao sam u zamku. Između 9 i 16 godina imao sam dvije ozbiljne bolesti i jednu veliku traumu. Imao sam nekoliko talenata i sve se svelo na rasvjetljavanje tame. Utjecalo je na budućnost i školu.
Pojavila se još u osnovnoj školi. Vratila se u srednjoj. Zbog zdravstvenih problema morao sam odustati od fakulteta a prekidao sam tri škole, bio sam oslobođen tjelesnog odgoja. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu jer sam uvijek želio učiti i napredovati.
Shvatio sam da državna diploma nije jedini put do znanja. Završio sam više od dvadeset stručnih edukacija i tečajeva iz novinarstva, forenzike, profiliranja umova i zločinaca, komunikologije, govor tijela, filmske režije, očevida, umjetne inteligencije i drugih područja koja su me zanimala. Privatno. I smatraju me kolege psiho profilerom uz istancanu umjetnost.
Nikada ih ne bih mijenjao ni za jedan doktorat. Ne zato što podcjenjujem akademsko obrazovanje, nego zato što su mi upravo te edukacije dale širinu, fokus i način razmišljanja koji danas primjenjujem u svakodnevnom radu i idem dalje.
Ljudi često pitaju kakav sam zapravo čovjek
Nikada nisam znao odgovoriti jednom rečenicom. Imam u sebi širok spektar emocija i osobina. Empatiju. Gnjev. Ljubav. Frustraciju. Ustrajnost. Lojalnost. A kontroliram impulzivnost u iskrenosti jer zna biti neugodna i često ona je moja ne nužno objektivna. Jedno je mišljenje a drugo konstruktivni stav. Prestao sam suditi ljude po grijesima i prošlosti. Volim crni humor.
Kada vjerujem da se borim za pravu stvar, postajem opasno neustrašiv. Ne zanima me površnost, lažni sjaj ni ljudi koji cijeli život glume ono što nisu.
Nosim veliko, ranjeno srce, ali srce koje još uvijek vjeruje da dobro postoji.
Možda sam zbog toga mnogo puta bio povrijeđen. Možda sam zbog toga nekada bio i naivan. Možda sam platio za druge skupu cijenu. Ali nikada nisam požalio što sam pomogao čovjeku i na svoju štetu. To je stepenica.
Borio sam se za ljude koje nisam poznavao
To je jedna od najtežih odluka koje sam donio. Godinama sam nosio tuđe probleme kao da su moji. Borio sam se za ljude koje nisam poznavao. Ulazio u sukobe, rizike i bitke iz kojih nisam imao nikakvu osobnu korist. Svi novci su išli na troškove a ja spavao u 22 sata. Pao bi u depresiju ali borio se sa slučajevima. Nisam izlazio vani ni imao potrebu samo kompjuter.
Nekada sam spašavao druge, a istodobno potapao sebe. Sada sam naučio kako to više neću ponoviti.
Tek s vremenom shvatiš da ne možeš pomoći nekome više nego što je on spreman pomoći samome sebi. Zato ne smijem više biti vođa koji sve zna jer ne zna ništa.
Mogu biti rame. Prijatelj. Savjet. Podrška. Ali ne želim više živjeti tuđe živote. Sada ću i glumiti u crnom humoru i kasnije me zovu u istražni tim za nepravde ali više nećemo raditi bez zakonskih donacija. To sam cijelom predsjedništvu, etičkom i odvjetničkom odboru iznio. Nikako besplatno dati sebe i raditi 10 clanaka u danu. Krenuti ćemo u jesen sa 500 slučajeva ekskluzivnih ali jaki tim od 12 ljudi. Pola estrada pola nepravda.
Što sam naučio kroz sve ove godine?
Naučio sam da novac nije najveće bogatstvo. Da funkcije prolaze. Da moć traje kratko. Da se ljudi mijenjaju. Ali karakter ostaje. Sve ćeš izgubiti ostati će ti odnos sa Bogom ili neće.
Naučio sam i to da zvijeri ponekad pokažu više plemenitosti nego ljudi.
Naučio sam da aktivisti, novinari i svi oni koji pošteno rade za društvo moraju imati dostojanstvene uvjete rada. Ne mogu živjeti od obećanja, tapšanja po ramenu i lijepih riječi.
Ako društvo želi hrabre ljude, onda ih mora znati i poštovati.
Mladi ne smiju napuštati Hrvatsku
Očekujem da mladi ne moraju odlaziti i kako bi živjeli dostojanstveno. Očekujem da umirovljenici ne broje svaki cent. Očekujem da osobe s invaliditetom ne mole za ono što bi trebalo biti njihovo pravo.
Da zdravstvo bude dostupnije. Da se mediji više slušaju kada upozoravaju na probleme. I da se više razgovara, a manje vrijeđa.
Moja poruka nije poziv na podjele
Nikada nisam želio dijeliti ljude. Ne vjerujem da su svi političari loši. Ne vjerujem ni da su svi novinari dobri. Ne vjerujem ni da su svi suci isti.
Ni svi policajci. Ni svi poduzetnici. Ni novinari. Čovjeka ne određuje funkcija nego karakter. Zato uvijek pokušavam gledati čovjeka prije titule.
Na kraju…
Ne tvrdim da sam bezgrešan. Napravio sam pogreške. Neke bih danas napravio drugačije. Ali jedno mogu reći mirne savjesti.
Nikada nisam svjesno radio protiv čovjeka. Nikad u svoju korist. Ako sam se za nešto borio, borio sam se zato što sam vjerovao da je ispravno.
Ako sam nekome pružio ruku, pružio sam je iskreno. Ako sam izgubio, izgubio sam časno. I zato danas više nego ikada vjerujem da se društvo ne mijenja vikom, mržnjom ni osvetom.
Mijenja se znanjem. Odgovornošću. Hrabrošću. I ljudskošću. To je put kojim želim ići do kraja.
Jer kada jednoga dana pogledam iza sebe, ne želim da me pamte po funkciji, nego po tome jesam li barem jednom čovjeku pomogao kada mu je bilo najteže.
Razgovarao Borna Milat
