Ispovijest urednika

Godinama sam slušao iste rečenice kad bi me tužilo za klevetu: “da sam gotov, da mi sudi najgori sudac, da protiv takvih ljudi nemam nikakve šanse i da oni mogu kupiti sve.”

Priznajem nešto što možda nikada nisam javno rekao. Prije nego što sam ušao u neke od tih sudnica, i sam sam povjerovao u dio tih priča. Bio sam uvjeren da protiv moćnih ljudi i sudaca za koje kruže glasine o korupciji običan novinar nema nikakvu šansu. Iskreno, bojao sam se i pitao ima li uopće smisla ulaziti u sudnicu ako je ishod već navodno unaprijed odlučen.

Bio sam novinar, a s druge strane bili su ljudi koji imaju golemo bogatstvo, utjecaj i najbolje odvjetnike. Dolazili su s cijelim timovima odvjetnika, debelim spisima i samopouzdanjem koje je trebalo ostaviti dojam da je sve već riješeno.

A ja sam često stajao gotovo sam. I upravo zato sam se znao nasmijati, ne iz bahatosti, nego iz uvjerenja da, ako sam govorio istinu i ako su činjenice na mojoj strani, broj odvjetnika ne odlučuje o pravdi. Moja hrabrost i ciničnost je uz karakter i školovana, pa sam uživao u sudnici neustrašivo kao da sam u teatru. Mnogi su me zbog tog osmijeha gledali s čuđenjem, ali ja sam vjerovao da sudnica nije natjecanje u tome tko ima skuplju obranu, nego mjesto gdje činjenice moraju biti važnije od moći.

Sud nije gledao tko sam, nego što mogu dokazati

U jednom od najtežih predmeta u kojima sam sudjelovao, tijekom rasprave sudac Marko Benčić me upozorio na red u sudnici i mogućnost sankcija ako se ne poštuje postupak, što je bio dio njegove dužnosti i ozbiljnosti postupka. Čak bi mi prijetio pritvorom ako se ne pojavim na ročištu, na što sam mu rekao da bi bilo sramotno nekoga zatvoriti a ne pozvati ga za ovakva djela nezatvorska. Ne mogu 10 puta juriti Split Zagreb.

Na kraju je donio odluku koja mi nije bila samo pravna pobjeda, nego i potvrda da sud može razlikovati klevetu od ukazivanja na pitanja od javnog interesa. Sudac je zaključio da nije postojala namjera mržnje niti želja da nekoga bez razloga vrijeđamo, da nije bilo mržnje, nego namjera da otvorimo temu za koju smo vjerovali da je važna za javnost i ispravljanje nepravde.

U tom trenutku srušile su se mnoge moje predrasude. Shvatio sam da sam i sam dopustio da me priče s ulice uvjere kako je svaki „zloglasni“ sudac unaprijed korumpiran, dok je moje iskustvo pokazalo drukčiju sliku.

Pobijedio sam bez veza i bez kupnje

Bio sam običan čovjek, novinar bez velikog kapitala, bez političke zaštite i bez moćnih prijatelja. Nasuprot meni bili su ljudi za koje se govorilo da mogu dobiti sve što požele. Imaju po Beču skupocjene nekretnine a ja samo neko malo nasljedstvo. Tada ni to.

I opet sam pobijedio, ne zato što sam poznavao suca ili nekoga kupio, nego zato što sam vjerovao da činjenice imaju vrijednost. Da moje zasipanje optužbama suočenje sa svima je impresioniralo sud koji je često morao mi oduzimati riječ. To mi je vratilo vjeru u dio hrvatskog pravosuđa.

O “zloglasnim” sucima

Godinama slušamo kako su pojedini suci „zloglasni“, „strogi“ ili „teški“, ali moje iskustvo nije uvijek bilo takvo. Naprotiv, neki od upravo takvih sudaca pokazali su najveću profesionalnost. Slušali su, postavljali pitanja, vodili postupak i donosili odluke prema onome što su smatrali dokazanim.

Nisam uvijek bio zadovoljan svakom odlukom, ali nikada nisam mogao reći da sam vidio trgovinu presudama. Vidio sam odgovornost, iskustvo i ljude koji nose golem teret odlučivanja.

Jedna sutkinja mi je ostala u posebnom sjećanju

Sjećam se i sutkinje Jasne Rendulić koja nije ostala samo na formalnom vođenju postupka, nego je kao čovjek dala nekoliko dobronamjernih savjeta. To nije promijenilo presudu, ali mi je pokazalo da iza sudačke toge stoji čovjek. Takve trenutke javnost rijetko vidi.

Najveći problem su lažljivi odvjetnici

Nakon svih tih godina postao sam oprezniji prema jednoj stvari. Prečesto se unaprijed govori da je sudac kupljen, da je sve dogovoreno i da je presuda već napisana. Takve tvrdnje mogu ozbiljno narušiti povjerenje u pravosuđe ako za njih nema dokaza.

Jedan sudac u Splitu jednom mi je povjerio koliko ga pogađaju glasine da je „prodao presudu“. Ispričao mi je kako je jedna stranka tvrdila da je preko odvjetnika „kupila“ njegovu odluku, iako on o tome nije znao ništa. Rekao mi je da ga takve priče vrijeđaju i da, ako je netko prevaren lažnim obećanjima, odgovornost nije na sucu nego na onome tko je takva obećanja davao. Tada je zbog upravo odvjetnika dodjelio optuženiku godinu dana više zatvora.

To me natjeralo da se zapitam koliko se puta ime poštenog suca zloupotrijebi kako bi odvjetnik opravdao vlastite neuspjehe ili naplatio lažnu nadu.

Vjerujem da poštenih sudaca ima mnogo više nego što mislimo

Nakon svih svojih iskustava više ne mogu prihvatiti rečenicu da su „svi suci korumpirani“, jer to jednostavno nije istina. Ima pogrešaka, ima loših odluka i ima nezadovoljnih stranaka, ali upoznao sam i suce koji su odlučivali isključivo prema zakonu i vlastitoj savjesti.

To zaslužuju čuti i građani, jer kada stalno govorimo samo o lošim primjerima, činimo nepravdu onima koji svoj posao obavljaju časno. Vjerujem da ima korupcije, vjerujem da je i velika, znam i suce koji su odustali biti korumpirani a bili su.

Znam da postoji 1000% odvjetnika koji manipuliraju klijentima i unose kao “spasitelji” okove svojim klijentima iznoseći svoje konstrukcije za uspjeh, zato bi svojim odvjetnicima rekao da šute dok se ja branim i da osim njih ću također birati sva raspoloživa sredstva za pobjedu. To je samo moje privatno postupanje, dajem vjeru, ali borim se kao lav dodatno sam. Savtako na svoj način.

Pripremio Toni Eterović