Socijalni psiholog Kentaro Fujita kao gost u podcastu raspravljao je s neuroznanstvenikom Andrew Huberman o samokontroli. Dr. Andrew Huberman na temelju iskustava s prošlim gostima koji su pričali na istu temu ističe da je ključ stavljanje požuda koje testiraju samokontrolu u kontekst vremena.
Postoje konzervativne metode poput zamišljanja požude nedostupnom, vizualnog odklanjanja od nje ili gađenja prema požudi kroz negativne asocijacije. Huberman naglašava stavljanje požude u kontekst budućnosti, u smislu dugoročnih ciljeva, pa čak i prošlosti u smislu poraza koji nas prate.
To Huberman naziva mentalno putovanje kroz vrijeme, odnosno dinamička percepcija vremena. Ono što je glavna problematika jest što pod stresom, anksioznošću i sličnim. Tada sve metode samoregulacije postanu znatno teže primjenjive.
Distanca kao alat samokontrole
Dr. Kentaro Fujita slaže se da je ključ samokontrole traženje prostora između nas i požude. Čak i kada je požuda neposredno dostupna. Tu ističe Construal Level Theory, psihološku teoriju koja naglašava da način na koji o nečemu razmišljamo uvjetuje koliko nam je nešto mentalno udaljeno. Što je nešto udaljenije, imamo tendenciju apstraktnije razmišljati o tome i provlači se pitanje zašto. Kada nam je nešto blizu, razmišljamo praktičnije i dominantno postavljamo pitanje kako.
Ideja kod samokontrole bila bi da u trenutku neposrednog iskušenja pokušamo stvoriti distancu kako bismo mogli razmišljati šire i apstraktnije kroz pitanje zašto, umjesto da ostanemo fokusirani na neposredno zadovoljavanje želje.
Stres, anksioznost i kratkovidnost
Dr. Kentaro Fujita smatra da pod stresom, anksioznošću i sličnim stanjima ne pada sposobnost samokontrole koliko postajemo pristrani u jednoj direkciji.
Taj fenomen naziva se myopia, odnosno kratkovidnost u psihološkom smislu. U takvim situacijama imamo smanjenu sposobnost gledanja na duge staze zbog čega postajemo skloniji kratkoročnim gratifikacijama. Drugim riječima, problem nije nužno manjak volje nego to što u tim trenucima svijet gledamo kroz uži vremenski okvir.
Razmišljanje o sebi u trećem licu
Kao korisnu metodu spominje psihologa Ethan Kross koji taj međuprostor, koji nam daje jasniju sliku, pokušava stvoriti razmišljanjem o sebi u trećem licu. Ljudi imaju određenu idealiziranu sliku sami sebe. Kada sebe stave u širi kontekst lakše vide dugoročne ciljeve te racionalnije procjenjuju vlastite odluke.
Djeca u kostimima i istraživanje o samokontroli
Kao dokaz toga Fujita spominje istraživanje na sveučilištu u Minnesoti. Djeci su dali da obuku kostime različitih karaktera te su im zadavali zadatke koji zahtijevaju samokontrolu. Postojale su dvije skupine, jedna kostimirana i jedna bez kostima. Djeci koja su bila kostimirana postavljali su pitanje što bi taj karakter učinio na njihovom mjestu. To ih je tjeralo da razmišljaju kako bi karakter reagirao, što je stvaralo dodatnu distancu od vlastitih impulsa.
Zbog visokog mišljenja koje su imali o karakterima u koje su bili kostimirani, djeca su pokazivala veće stupnjeve samokontrole u odnosu na djecu bez kostima.
Uloga uzora i dugoročno oblikovanje ponašanja
Dr. Kentaro Fujita ističe da je dobro imati role modele, odnosno uzore, u situacijama koje zahtijevaju samokontrolu. Razlog je što razmišljanje o njima aktivira neuronske krugove povezane s našom slikom o tome kakvi su ti ljudi. S vremenom, tvrdi, taj model onoga što smatramo poželjnim ponašanjem može početi oblikovati i naš vlastiti način razmišljanja.
Poanta nije postati netko drugi nego koristiti distancu od vlastitih impulsa kako bismo lakše vidjeli ono što nam je dugoročno važno.
B.M FOTO: youtube
