Utjecajni veterinari anonimno ističu da su šifre FAO 61, 67, 71, 77, 81, 87 opasne za čovječanstvo, a svi jedu te namirnice jer su u svim trgovačkim lancima. U najmanju ruku savjetovani smo da je to otrov o kojem se ne smije pisati jer ljudi svakodnevno jedu i oboljevaju od raznih bolesti. Pokušali smo pronaći egzaktne odgovore i uporišta kako nebi bi širili trač. Provjerili smo što je istina i treba li nas biti strah ali nekako stječe se dojam da nema nitko dovoljno dokaza.
Činjenica je da ove šifre obilježavaju lov riba u radioaktivnom moru. No, kako je to moguće i zašto se tu hvata riba? Postoji nekoliko razloga zašto se i dalje lovi riba u područjima koja su kontaminirana radioaktivnošću ili imaju reputaciju “radioaktivnih mora”, ali nijedan od njih nije baš idealan.
Dakle, FAO (Food and Agriculture Organization) je sustav za statistiku ribarstvene djelatnosti.
Brojevi kao što su 61, 67, 71, 77, 81, 87 predstavljaju „glavna ribolovna područja” prema FAO klasifikaciji.
Konkretno:
FAO 61 = Sjeverozapadni Tihi ocean (“Pacific, Northwest”)
FAO 67 = Sjeveroistočni Tihi ocean
FAO 71 = Zapadni središnji Tihi ocean
FAO 77 = Istočni središnji Tihi ocean
FAO 81 = Jugozapadni Tihi ocean
FAO 87 = Jugoistočni Tihi ocean
Ti FAO kodovi se koriste na deklaracijama ribe (npr. u konzervama) kako bi se označilo odakle je riba ulovljena, što pomaže u praćenju porijekla proizvoda. No nas zanimaju šifre jesu li ovo mjesta koja su radioaktivna i istražili smo kako se brane službeno.
Mnoge zajednice žive od ribolova i nemaju realnu ekonomsku alternativu. Čak i ako su određeni dijelovi mora kontaminirani, ljudi i dalje moraju loviti kako bi prehranili obitelji ili održali industriju. I nakon velikih nuklearnih incidenata (npr. Fukušima), većina oceana je sasvim sigurna. Kontaminacija je lokalizirana, a u nekim zonama se ribolov ipak dopušta nakon testiranja radi sigurnosnih normi. Države često dopuštaju ribolov pod uvjetom da ulov prolazi testove i ostaje ispod dopuštene razine radionuklida. To znači da se neka riba može izvoziti ili prodavati legalno, iako potječe iz šire “rizične regije”. Ponekad vlade ili korporacije guraju narativ da je sve “pod kontrolom” kako bi izbjegle gospodarske gubitke. Rezultat: ribolov se nastavlja unatoč nepovjerenju javnosti.
U nekim slučajevima riba se lovi ne radi prodaje, nego radi praćenja razine kontaminacije, istraživanja ekosustava i praćenja prehrambenog lanca. Radijacija zvuči užasno, ali prava opasnost ovisi o vrsti radionuklida, njihovoj akumulaciji u tkivu i količini konzumirane ribe. Mnoge ribe u morima koje ljudi zovu “radioaktivnim” zapravo imaju razine radijacije niže od hrane iz nekih industrijskih zona na kopnu. Za utjehu.
Postoje zabrinutosti da informacije o radioaktivnosti u morima nisu uvijek potpuno jasne i transparentne — ali nije nužno da je sve „tajno“. IAEA-ini podaci nisu trenutni. IAEA vodi bazu podataka „MARIS“ (Marine Radioactivity Information System), ali mape koje se često prikazuju javno ne pokazuju trenutačne razine zračenja — one prikazuju broj mjerenja u pojedinim područjima kroz desetljeća, ne nužno intenzitet radijacije u svakom trenutku. Dakle, ljudi ponekad pogrešno interpretiraju te mape kao da prikazuju opasne razine radioaktivnosti, dok je u stvarnosti riječ o povijesnim mjerenjima. Nakon Fukušime 2011. komunikacija vlasti u Japanu je bila kaotična i nedovoljno brza. Woods Hole Oceanographic Institution. Neki građani i nevladine udruge kritiziraju da su informacije o zračenju u okolišu (zemlji, vodi) nepotpune ili odgođene. Asia-Pacific Journal: Japan Focus
Japan je započeo ispuštanje pročišćene vode iz Fukušime (sadrži, između ostalih, tricij) u ocean. Naučnici mjere koncentracije tricija i kažu da se brzo razrijedi u moru. Ipak, skeptici tvrde da je nadzor premalo strog, a neki optužuju da vlasti kontroliraju koje se i kada objavljuju analize na javnim platformama. Neki grafički prikazi koji kruže na društvenim mrežama o „radioaktivnim morima“ su izvučeni iz konteksta ili su pogrešno interpretirani. Kažu kako slika koju neki predstavljaju kao mapu radijacije u Tihom oceanu ustvari je bila model tsunamija, ne radioaktivnosti.
CIJELA EUROPA JE POPLAVLJENA PROIZVODIMA KOJI IMAJU OVE ŠIFRE. STOGA SE ŠIRI SVE VEĆA ZAVJERA DA SE TREBA JESTI PROVJERENO ZDRAVO.
U studiji objavljenoj u PubMed (za uzorke ribe, školjki i morske trave iz sjeverozapadnog Tihog oceana) izračunata je efektivna doza zbog radionuklida (npr. ^134Cs, ^137Cs) od 0,07 ± 0,05 mSv/god za ribu iz otvorenog Tihog oceana. PubMed. Prema autorima studije, to je znatno ispod razine kada bi se očekivali negativni učinci po zdravlje. Washington State Department of Health redovito testira ribu i školjke. Njihova procjena: „nisu pronađene razine radioaktivnosti koje bi predstavljale rizik za ljude koji jedu tu ribu.” doh.wa.gov Testirali su izotope cezija (^134Cs, ^137Cs) i stroncija-90 kod različitih vrsta morske hrane.
NOAA (američka agencija za ribarstvo) prati razine radijacije u tunama koje migriraju preko Tihog oceana. Prema njima, tuna koja je uhvaćena daleko od Japana ima puno niže razine radioaktivnosti jer se ceziji “ispravljaju” (ispiru) kada se riba pomakne u čiste vode. Woods Hole Oceanographic Institution objašnjava da su razine cezija u tim migratornim vrstama značajno niže kad dođu u istočni Tihi oceanski kraj. Woods Hole Oceanographic Institution. Sigurnost hrane, uključujući ribu i morske plodove, u Europi prati više institucija na nacionalnoj i europskoj razini. EFSA – Europska agencija za sigurnost hrane, EC – Europska komisija, DG SANTE (Directorate-General for Health and Food Safety) i Euratom.
Blizu Fukushime (u blizini nuklearne elektrane) fiksirane su ribe s povišenim razinama cezija — na primjer, bottom ribe (ribe koje žive blizu dna) ponekad imaju značajno više radionuklida. Scientific American. Članak The Guardiana navodi primjer crnog rockfisha (vrsta ribe) koji je uhvaćen vrlo blizu Fukushime s razinom cezija-137 od 18.000 Bq/kg, što je 180 puta više od zakonske granice u Japanu od 100 Bq/kg. Guardian No, takve kontaminirane ribe dolaze iz vrlo lokalnih i specifičnih područja (blizu elektrane), ne iz cijelog FAO 61 područja. Međunarodni nadzor i mjere sigurnosti su postavljene za ljude. FAO / IAEA navode da su postavljene granice i sankcije: nakon Fukushime uspostavljen je sustav kontrole, testiranja i monitoring za radionuklide poput joda-131 i cezija u morskoj hrani. Prema FAO izvješću, kontaminacija će se razrijediti (“disperzija i razrjeđivanje”), a mjere kontrole se aktivno provode. FAOHome .
Radioaktivnost je spontano raspadanje nestabilnih atoma (npr. cezija-137, joda-131, plutonija-239). Kad se raspadnu, postaju stabilniji elementi i prestaju emitirati zračenje — prirodnim putem, kroz vrijeme. Ako se kontaminirana voda ispusti u ocean, koncentracija se smanji, pa se smanji rizik — ali izotopi i dalje postoje. To nije uništenje, nego rasterećenje koncentracije.
Radioaktivni elementi mogu se: kemijski vezati u stabilne mineralne strukture i cementirati ili stakliti (vitrifikacija). Ovo sprečava širenje, ali ne uklanja radioaktivnost, samo ju sigurno “zaključa”. Moguće je pretvoriti radioaktivne izotope u stabilne bombardiranjem neutronima (npr. u nuklearnim reaktorima). To se istražuje, ali je skupe, energetski zahtjevno i nije praktično za masovnu dekontaminaciju okoliša. To bi bio najbliži odgovor na “uništavanje” radijacije, ali još nije rješenje za široku primjenu. FAO 61 i 67 su najbliže mjestima poput Fukušime (Japan, FAO 61). Tu su zabilježeni povišeni, ali kontrolirani nivoi radionuklida nakon nesreće 2011. FAO 71, 77, 81, 87 su daleko od većih nuklearnih incidenata → rizik od radioaktivnosti u ribi iz tih zona je praktički nepostojeći.
Postoje pojedinci i skupine koji alarmiraju javnost o opasnosti ribe iz nekih dijelova Tihog oceana, posebno FAO 61 i 67 (sjeverni Tihi ocean, blizu Japana i Fukušime). Ali važno je znati kontekst i razinu znanstvene podrške njihovim tvrdnjama. Safecast – nevladina organizacija koja je nakon Fukušime samostalno mjerila radijaciju u okolišu i vodi. Oni upozoravaju da kontaminacija postoji lokalno, ali ne tvrde da je cijeli Tihi ocean “smrtonosan”. David Suzuki – kanadski ekolog i publicist, više puta je upozoravao na potencijalne dugoročne učinke radioaktivne vode iz Fukušime na sjeverni Tihi ocean. Naglašava potrebu stalnog nadzora, ne da je sve “opasno”. Na internetu (društvene mreže, YouTube, alternativni portali) pojavljuju se tvrdnje da riba iz FAO 61 i 67 “uništava zdravlje” ili da kontaminacija “prijeti cijelom svijetu”. Takve tvrdnje nisu podržane znanstvenim podacima: međunarodne kontrole pokazuju da razine radionuklida u ribi koja se prodaje ostaju ispod sigurnosnih granica.
Zapravo kada sve zbrojimo, možemo se pitati u što vjeruje svijet kada zna da je više puta prevaren od svjetskih elita.
Istražio i pripremio Toni Eterović
