Viktor Frankl i humor kao način opstanka: kako se čovjek smijehom branio od užasa
Kad ljudi pomisle na koncentracijske logore, rijetko im na pamet padne riječ humor. No upravo je Viktor Frankl, psihijatar, neurolog i preživjeli logoraš, pisao da je humor ponekad bio jedan od posljednjih alata ljudskog opstanka. To nije bio bezbrižan smijeh. Nije bio zabava. Bio je psihološki otpor.
U svijetu u kojem su ljudima oduzimali ime, dostojanstvo, obitelj i slobodu, humor je bio mali dokaz da unutarnji čovjek još nije slomljen.
Kako humor može postojati usred patnje?
Na prvi pogled zvuči nemoguće. Kako se netko može smijati u logoru? Smijao se kako tragedija ne bi potpuno progutala njega. Humor je za njega bio trenutak unutarnje distance. Sekunda u kojoj čovjek kaže: ovo je strašno, ali nisam samo ovo, još uvijek imam duh, još uvijek mogu birati svoj odgovor.
Frankl je tvrdio da je humor “oružje duše”. On je vjerovao da se čovjek ne može boriti protiv depresije samo analizom boli, već stvaranjem distance. Humor je taj koji nam omogućuje da se na trenutak izmaknemo iz vlastite tjeskobe i pogledamo je “odozgo”.
Humor kao posljednji prostor slobode
Frankl je vjerovao da čovjeku mogu oduzeti gotovo sve, osim jednog: slobodu da izabere svoj stav prema okolnostima. U tom prostoru humor je imao veliku snagu. Kad se čovjek nasmije makar na tren, on pokazuje da nije potpuno sveden na broj, strah ili objekt tuđe moći.
Smijeh postaje znak da svijest još diše, da dostojanstvo nije nestalo, da psiha nije predana bez borbe.
Izmišljanje smiješnih scena budućnosti
Frankl je opisivao kako je znao zamišljati budućnost u kojoj nakon rata drži predavanja studentima i objašnjava psihologiju logora. U tim zamišljenim scenama znao je prepoznati apsurdnost situacija koje je upravo proživljavao.
U najmračnijim danima logora, Frankl je s jednim prijateljem sklopio “pakt”. Obećali su jedan drugome da će svakog dana smisliti barem jednu smiješnu priču o tome što će im se dogoditi nakon oslobođenja. Zamišljali su kako će na budućim večerama, kao ugledni profesori, zaboraviti na manire i tražiti od domaćina da im “zagrabi juhu s dna posude” (gdje je u logoru bio jedini komadić krumpira).
Taj trenutni smijeh im nije promijenio situaciju, ali im je spasio razum.
Zašto je to važno i danas?
Današnji čovjek možda nije u logoru, ali mnogi žive u drugim oblicima patnje: depresiji, bolesti, gubitku, siromaštvu, usamljenosti, emocionalnom nasilju. I danas ljudi često instinktivno koriste humor da prežive.
Šala u bolničkoj sobi. Smijeh kroz suze na sprovodu. Crni humor među ljudima koji su prošli rat. Ironija osobe koja se bori s teškom dijagnozom.
To nije neozbiljnost. To je često hrabrost.
Kada humor liječi
Humor liječi kad smanjuje osjećaj bespomoćnosti, vraća perspektivu, povezuje ljude, daje dah usred pritiska, pokazuje da problem nije cijeli identitet osobe.
“Večeras, umjesto da pokušavaš zaspati, pokušaj ostati budan pod svaku cijenu. Reci sebi: ‘Večeras ću biti svjetski prvak u nespavanju! Nadmašit ću sve rekorde budnosti!'” Prisila na spavanje je nestala kroz šalu na vlastiti račun. Čim se prestao boriti, zaspao je u roku od par minuta.
Jedan student je mucao cijeli život, osim u jednoj situaciji kad bi se htio našaliti ili kad bi glumio nekoga. Frankl mu je savjetovao da, kad god osjeti da će početi mucati, namjerno pokuša mucati “najgore na svijetu”, kao da se natječe za oskara u mucanju. Humorom je razbio grč. Mucanje se hrani strahom od mucanja; kad mu dodaš humor, mucanje gubi moć.
To se naziva logoterapija.
Kada humor skriva ranu
Frankl nije učio da se treba samo šaliti i ignorirati bol. Humor nije lijek za sve. Ako se čovjek stalno skriva iza šale i nikad ne prizna tugu, tada humor može postati maska.
Zato je prava mudrost spojiti istinu o boli, hrabrost da se osjeti, sposobnost da se ipak nasmiješi.
Najveća Franklova poruka
Viktor Frankl pokazao je da čovjek može ostati čovjek i u nečovječnim okolnostima. Ne zato što patnja nestane, nego zato što duh odbija biti uništen.Ponekad se ta pobjeda ne vidi u velikim govorima. Ponekad se vidi u jednom kratkom smijehu.
Kad se čovjek nasmije usred tame, on ne poriče tamu. On poručuje da tama nije pobijedila.
Pripremio Toni Eterović
