Neki danas opravdavaju postupanje medicinskih tehničara i liječnika tvrdnjama da nisu mogli savladati snažnog i navodno agresivnog pacijenta. Ali tko će odgovoriti na pitanje što se doista događalo u bolničkoj sobi, zašto je bilo potrebno toliko ljudi i koliko je još sličnih slučajeva možda ostalo neistraženo?
ZAŠTO SU MAJCI PRIOPĆILI DA JE UMRO OD ZATAJENJA SRCA? TKO JE LAGAO?
Nakon smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Psihijatrijskoj klinici Sveti Ivan u Jankomiru, pojavljuju se nova pitanja koja nadilaze odgovornost četvorice uhićenih medicinskih tehničara. Možda se i proširi istraga doznajemo iz izvora DORHU prema još šest osoba.
Insider koji je digao alarm iz Jankomira tvrdi da je više ljudi znalo za usmrćivanje a neki su tražili da se zove policija da primjeni prisile što su ignorirali. Liječnici su sami interno konstatirali smrt a majka nije povjerovala i priopćila policiji i DORHU da želi obdukciju.
Dio javnosti, pa i zdravstvenih djelatnika, opravdava postupanje osoblja argumentom da je pacijent bio fizički snažan, da se opirao i da ga nije bilo jednostavno savladati. No fizička snaga pacijenta ne može biti opravdanje za bilo kakvo prekoračenje dopuštenih medicinskih postupaka.
Trebaju li se ljudi u hrvatskim bolnicama bojati vlastite bolesti ili mogućnosti da postanu žrtve pogrešaka, neprimjerenog postupanja i bijesa osoblja?
Jeli odmah prijavljena smrt policiji, tko je utvrdio smrt i zaključivao o obdukciji.
OSAM OSOBA U BOLNIČKOJ SOBI – ŠTO SE DOGAĐALO PRED KAMERAMA?
Prema informacijama kojima raspolažemo, tijekom intervencije u bolničkoj sobi nalazilo se čak osam osoba, uključujući djelatnike koji su pozvani s drugih odjela.
To otvara dodatna pitanja o organizaciji intervencije, ulozi pojedinih osoba i odgovornosti svih koji su se nalazili uz pacijenta.
Snimke videonadzora, prema informacijama objavljenima u medijima, postale su jedan od ključnih dokaza u istrazi. Index je izvijestio da su uz četvoricu tehničara u sobi bili i liječnici, koji zasad imaju status svjedoka.
Sada je potrebno utvrditi što je svaka osoba radila, tko je davao upute, tko je nadzirao postupanje i je li netko pokušao zaustaviti eventualno prekoračenje dopuštene sile.
Obitelji je prvotno priopćeno da je umro od zatajenja srca, ali prizor tijela nakon smrti otvorio je sasvim drukčiju priču. Pet slomljenih rebara, prijelom prsne kosti, ozljede vrata, edem pluća i mozga. Prema neslužbenim informacijama, upravo je obitelj, suočena s vidljivim ozljedama, pokrenula postupke koji su doveli do intenziviranja istrage.
OBITELJ JE POSUMNJALA U ONO ŠTO JE BOLNICA LAGALA.
Jedan od najpotresnijih dijelova ovog slučaja odnosi se na trenutke nakon Kristianove smrti, 21. listopada 2026. godine.
Prema dostupnim informacijama, obitelji je prvotno priopćeno da je Kristian preminuo uslijed zatajenja srca. Kada im je omogućeno da vide njegovo tijelo i oproste se od njega, zatekli su vidljive ozljede, masnice i podljeve na tijelu, uključujući područje vrata i glave.
Takav prizor otvorio je ozbiljnu sumnju da se nije dogodila obična prirodna smrt.
Prema neslužnim informacijama, obitelj je angažirala odvjetnika i pokrenula pravne korake kako bi se okolnosti smrti ispitale. Upravo je njihova reakcija postala važan dio priče o tome kako je slučaj dobio šire kriminalističko značenje.
Ovdje se nameće pitanje koje ne smije ostati bez odgovora: bi li se okolnosti Kristianove smrti jednako temeljito istraživale da obitelj nije primijetila ozljede i zatražila da se utvrdi što se dogodilo?
PET SLOMLJENIH REBARA, PRIJELOM PRSNE KOSTI I OZLJEDE VRATA
Preliminarni nalazi obdukcije šokirali su javnost.
Na tijelu preminulog utvrđeno je pet slomljenih rebara, od kojih su neka bila slomljena uz samu prsnu kost, prijelom prsne kosti, edem mozga i pluća te brojne oguljotine i krvni podljevi po tijelu i vratu.
To nisu detalji koji se mogu jednostavno zanemariti.
Uz snimke videonadzora i policijsku istragu, obdukcijski nalazi postali su važan dio rekonstrukcije događaja u bolničkoj sobi.
Prema sumnjama istražitelja, četvorica medicinskih tehničara primjenjivala su fizičku silu prema pacijentu, pritiskala mu vrat i gušila ga jastukom. Četvorica osumnjičenih uhićena su, a sudac istrage odredio im je istražni zatvor zbog sumnje na teško ubojstvo.
Konačan uzrok smrti i odgovornost pojedinih osoba moraju se utvrditi sudskim i forenzičkim postupkom.
TKO JE TREBAO POSUMNJATI NA NASILNU SMRT?
Posebno je važno razjasniti tko je i kada prepoznao da okolnosti Kristianove smrti zahtijevaju dodatnu provjeru.
Prema navodima ravnateljice bolnice, ustanova je nakon saznanja o okolnostima događaja obavijestila policiju, Ministarstvo zdravstva i druga nadležna tijela.
To je važno utvrditi u odnosu na vrijeme smrti, prvi pregled tijela, nastanak sumnji, obavještavanje obitelji i predaju snimki nadležnim institucijama.
Međutim, ostaje pitanje jesu li vidljive ozljede i okolnosti smrti odmah prepoznate kao razlog za sumnju na nasilni događaj ili su se ključne sumnje pojavile tek nakon reakcije obitelji.
Kod smrti pod nejasnim ili sumnjivim okolnostima potrebno je utvrditi je li provedena odgovarajuća procedura, uključujući obdukciju kada za nju postoje zakonski uvjeti.
Obitelj ne bi smjela biti posljednja linija obrane istine. Još manje bi smjela sama otkrivati ono što bi stručni nadzor i nadležne institucije trebali pravodobno prepoznati. Zašto se prilikom sukoba nije pozvala policija?
POLICIJA, DORH I SNIMKE KOJE SU OTVORILE SLUČAJ
Kriminalističko istraživanje uključivalo je pregledavanje snimki bolničkog videonadzora i prikupljanje drugih dokaza.
Prema objavljenim informacijama, snimke su prikazale postupanje medicinskih tehničara prema Kristianu tijekom intervencije, uključujući primjenu fizičke sile i gušenje jastukom.
U istragu se uključilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, a četvorici osumnjičenih određen je istražni zatvor.
Sada treba utvrditi ne samo što se događalo u sobi nego i tko je sve imao saznanja o događaju, kako je sastavljena medicinska dokumentacija i je li bilo propusta u obavještavanju obitelji i nadležnih institucija.
KOLIKO JE JOŠ SLIČNIH SLUČAJEVA MOŽDA OSTALO NEISTRAŽENO?
Kristianova smrt otvara mnogo šire pitanje za hrvatsko zdravstvo.
Koliko je pacijenata preminulo u bolnicama pod okolnostima koje nisu dovoljno istražene? Koliko je obitelji prihvatilo objašnjenje o prirodnoj smrti, a da nikada nisu dobile priliku saznati što se doista dogodilo?
Ne smijemo tvrditi da su druge smrti bile nasilne bez dokaza. Ali ovaj slučaj opravdava ozbiljnu raspravu o neovisnoj provjeri sumnjivih smrti, dokumentiranju ozljeda, obdukcijama i zaštiti pacijenata koji sami ne mogu prijaviti nasilje.
Najstrašnije bi bilo kada bi pravo na istinu o smrti vlastitog djeteta ovisilo o tome hoće li obitelj primijetiti masnice, angažirati odvjetnika i pokrenuti postupak.
Kristian se liječio od ovisnosti. Trebao je pomoć, liječenje i zaštitu. Njegova obitelj trebala je dobiti istinu, a ne dodatnu borbu za odgovore.
Ovaj slučaj mora biti upozorenje da nijedan pacijent ne smije izgubiti dostojanstvo i pravo na zaštitu zato što je bolestan, ovisan, psihički ranjiv ili nemoćan.
Bolnica mora biti mjesto sigurnosti. A kada pacijent umre pod sumnjivim okolnostima, istina ne smije čekati da je njegova obitelj sama pronađe.
Luka Turudić
