Godine 1512. Selim stupa na prestolje (u povijesti će ostati zapamćen kao Selim I. Okrutni), a Sulejman odlazi kao namjesnik u pokrajinu Manisu. Upravo tamo prima vijest o očevoj smrti. Kao što je to bio običaj, informacija o sultanovoj smrti držana je u tajnosti dok njegov nasljednik nije stigao u prijestolnicu kako bi preuzeo vlast. Sulejman je zapamćen kao jedini osmanski vladar u zadnja dva i po stoljeća koji je na tron stupio mirnim putem, bez sukoba s braćom. Ne zna se točno šta se dogodilo s ostalim Selimovim sinovima, no nestali su u tijeku izboraza vojskovođe što se proširilo carstvom da ih je okrutni otac likvidirao kako bi olakšao put odabranom nasljedniku.
Kad je 1520. došao na čelo države, Sulejman se morao suočiti s nepovjerenjem koje je vladalo u narodu. U uspoređenju s ocem, osvajačem koji je pokorio istočnu Anadoliju je stavio točku na postojanje Mamelučkog sultanata u Egiptu te čovjekom koji je lično davio neposlušne vezire, mladi sultan Sulejman izgledao je kao mlakonja. Nije bio ratničke prirode: volio je filozofske rasprave i slikarstvo te pisao nježne stihove pod pjesničkim pseudonimom Muhibi. “On je visok stasom, mršav, orlovskog nosa, zemljane boje kože, zdrav, prgav, potišten, više sklon dokolici nego poslu, pravoveran kao musliman i u svojim navikama nepokvaren. Međutim, njegov duh nema živosti, razboritosti ni kreposti koje bi odgovarale onolikom carstvu”, reči su kojima ga je opisao jedan mletački izaslanik. Bila je to, pokazat će se, pogrešna dijagnoza.
H.B., Foto; X
