Postojanje Isusa iz Nazareta jedno je od najvažnijih i najraspravljanijih pitanja u povijesti. Dok su evanđelja glavni izvor informacija o njegovu životu i učenju, povjesničari su stoljećima istraživali i nebiblijske izvore koji bi mogli potvrditi da je Isus zaista živio kao povijesna osoba.
Iako se ti izvori ne bave njegovim teološkim značenjem, oni pružaju neovisne potvrde o njegovu postojanju, djelovanju i smrti, te o ranom širenju kršćanstva.
1. Tacit (Publius Cornelius Tacitus, oko 56.–120. g. n. e.)
Tacit je bio rimski senator i jedan od najpouzdanijih povjesničara antičkog Rima. U svom djelu Annales (oko 116. godine) spominje kršćane i podrijetlo njihova imena:“Hrist, od kojega to ime potječe, pogubljen je za vrijeme vladavine Tiberija, po nalogu prokuratora Poncija Pilata.”
Ovaj navod smatra se najvažnijim rimskim svjedočanstvom o Isusu, jer potvrđuje njegovo pogubljenje pod Pilatom i povezuje ga s nastankom ranog kršćanskog pokreta.
2. Josip Flavije (Flavius Josephus, oko 37.–100. g. n. e.)
Josip Flavije bio je židovski povjesničar koji je pisao na grčkom jeziku za Rimljane. U svom djelu Židovske starine (Antiquitates Judaicae) dva puta spominje Isusa. Najpoznatiji ulomak, poznat kao Testimonium Flavianum, glasi: “U to se vrijeme pojavio Isus, mudar čovjek… bio je učitelj onih koji s radošću prihvaćaju istinu… Pilat ga je, po optužbi naših prvaka, osudio na križ…” Iako se vjeruje da su neki dijelovi teksta kasnije nadopunjeni od
strane kršćanskih prepisivača, većina povjesničara smatra da osnovni tekst doista potječe od Josipa Flavija.
3. Plinije Mlađi (Gaius Plinius Caecilius Secundus, oko 61.–113. g. n. e.)
Plinije Mlađi, rimski upravitelj u Bitiniji (na području današnje Turske), u pismu caru Trajanu opisuje kako kršćani “pjevaju hvalospjeve Kristu kao bogu” i pridržavaju se moralnih načela koja je on propovijedao. Ovo svjedočanstvo pokazuje da je već početkom 2. stoljeća Isus bio predmet štovanja i vjere u božanstvo.
4. Talmud
Talmud, središnje djelo rabinske židovske tradicije (3.–5. stoljeće), u nekoliko odlomaka spominje osobu imenom “Ješua” (Isus), koja je “na Pashu bila obješena” i “vodila narod na stranputicu”. Iako je ton ovih tekstova neprijateljski, oni neizravno potvrđuju da su Židovi priznavali Isusovo postojanje i njegovo pogubljenje.
5. Suetonije (Gaius Suetonius Tranquillus, oko 69.–122. g. n. e.)
U djelu Život careva Suetonije navodi da su “Židovi koje je poticao Chrestus izazvali nerede u Rimu”. Većina znanstvenika smatra da se “Chrestus” odnosi na Krista te da ovaj zapis odražava sukobe između ranih kršćana i Židova u Rimu.
6. Lucijan iz Samosate (2. stoljeće)
Lucijan je bio grčki satiričar koji se izrugivao kršćanima jer “obožavaju raspetog mudraca” i žive prema njegovu nauku. Unatoč podsmijehu, njegovo svjedočanstvo dodatno potvrđuje da su Isus i njegovo raspeće bili opće poznati u tadašnjem svijetu.
Svi ovi izvori – rimski, židovski i grčki – nisu nastali unutar kršćanske zajednice, što im daje posebnu povijesnu vrijednost. Iako ne govore o nadnaravnim događajima, oni potvrđuju ključne činjenice:
• da je Isus iz Nazareta doista postojao,
• da je učio i okupljao učenike,
• te da je pogubljen po nalogu Poncija Pilata za vrijeme vladavine
cara Tiberija.
Danas većina povjesničara, bez obzira na osobna vjerska uvjerenja, prihvaća da je Isus povijesna osoba, dok se pitanja njegove božanske naravi i uskrsnuća nalaze u području vjere i teologije.
TE
