Malo je zanimanja u društvu u kojima jedna odluka može izazvati toliko emocija, bijesa, podjela i osuda kao što je to posao suca. Gotovo svaka velika presuda danas postaje javni spektakl. Jedni slave, drugi su ogorčeni. Jedni govore da je sudac pravedan i hrabar, dok ga drugi istog trenutka proglašavaju korumpiranim, političkim ili pristranim.
A istina je često mnogo teža i složenija nego što javnost želi prihvatiti.
Jer u gotovo svakom sudskom procesu barem jedna strana odlazi nezadovoljna.
Ako sudac nekoga oslobodi, dio javnosti tvrdi da je “spasio kriminalca”. Ako presudi strogo, drugi govore da je riječ o političkom progonu ili nepravdi. U vremenu društvenih mreža, portala i medijskog pritiska sudnice više nisu samo prostor prava nego i prostor javnog linča.
Danas se od sudaca očekuje gotovo nemoguće da budu potpuno objektivni, emocionalno neovisni, otporni na politiku, otporni na medije, otporni na javnost i da pritom donesu odluku koja će biti pravedna.
A pravda vrlo rijetko izgleda savršeno svima.
Posebno je teško kada sudac mora odlučivati u predmetima: teških zločina, korupcije, nasilja, obiteljskih tragedija ili slučajeva koji su već unaprijed “presuđeni” u javnosti.
Tada svaka odluka postaje teret.
Velik dio javnosti često zaboravlja da sudac ne presuđuje prema emocijama, komentarima na internetu ili željama mase, nego prema dokazima, zakonima, procedurama i onome što je moguće dokazati.
A upravo tu nastaje najveći sukob između osjećaja i prava. Jer postoje nevini ljudi koji su godinama progonjeni ali i krivci koji zbog nedostatka dokaza ostanu na slobodi. To frustrira i javnost i same ljude unutar pravosuđa.
Pravde nema na zemlji
Biti pravedan često znači nositi golemi psihološki pritisak. Sudac mora imati hrabrost donijeti odluku čak i kada zna da će zbog nje biti napadan, vrijeđan, medijski razapet ili proglašen neprijateljem jedne strane.
I upravo zato posao suca traži mnogo više od poznavanja zakona. Traži emocionalnu stabilnost, analitičnost, ljudskost, otpornost na manipulacije i sposobnost da čovjek ostane priseban dok svi oko njega viču.
Naravno, postoje i loši suci, pogrešne presude, korupcija i propusti. Nijedan sustav nije savršen. Ali opasno je kada društvo počne automatski vjerovati da je svaka presuda koja nam se ne sviđa dokaz zavjere ili kriminala.
Jer tada nestaje povjerenje u samu ideju pravosuđa a takvo mišljenje i vlada.
Najveći paradoks sudskog sustava jest da javnost često traži “neovisnog suca”, ali istovremeno želi da presuda bude upravo onakva kakvu ona očekuje. A prava neovisnost ponekad znači donijeti odluku koja će razočarati velik dio ljudi.
Možda upravo zato pravednost nikada nije lagana ni popularna. Ona je često usamljena, stresna i izložena pritiscima sa svih strana.
I dok će jedna strana uvijek tvrditi da pravda nije zadovoljena, možda je najveća hrabrost pokušati ostati čovjek, racionalan i pošten, u sustavu u kojem gotovo svi od tebe očekuju da budeš na njihovoj strani.
Toni Eterović, foto Netflix
