Neznalice među vještacima koje uglavnom interesira položaj i novac, ne zanima stvarno stanje osobe koju se vještači, a dokaze vam prenosimo iz svjetske psihijatrijske organizacije. Danas je svatko sudski vještak tko završi određeni tečaj, a to su najmanje stvarni klinički psihijatri koji su se godinama gledali i liječili slučajeve.
GREŠKE SUDSKIH VJEŠTAKA
Stvarna slabost sustava vještačenja stručno i bez uljepšavanja, muče okrivljene, suce i odvjetnike. U praksi se događa: pogrešna procjena psihičkog stanja u relevantnom razdoblju, zanemarivanje trauma jer “nisu dokumentirane”, zaključci temeljeni na jednom razgovoru od 30–60 minuta, pretpostavka da je osoba “funkcionalna” jer je formalno komunicirala.
Posljedica je da je osoba izgleda kriminalno odgovorna, iako je bila psihički slomljena, postupak ide u krivom smjeru, vještačenje dobiva neproporcionalnu težinu, vještak ne snosi posljedice ako pogriješi osim iznimno. Sud treba “stručno mišljenje”, dobije jedan nalaz i oslanja se na njega kao sidro. Zbog procesne ekonomije, autoriteta i navike, ne uzima se više odvojnenih vještaka a ne zato što je to idealno.
Jedan psihijatar ima preveliku moć nad sudbinom čovjeka u postupku. Pisani tragovi su “objektivni” razgovor se smatra “subjektivnim”, sud traži “dokazivost”, ne istinu, trauma bez dokumentacije je “nepostojeća trauma” (što je stručno pogrešno) U stvarnostI: mnogi ljudi nikad nisu liječeni, mnogi izbjegavaju sustav, mnoge traume se manifestiraju tek kroz ponašanje, ne papire. To je velika greška forenzičke psihijatrije, poznata i kritizirana, ali i dalje prisutna.
KAKO MOŽE ZNATI STANJE PRIJE DESET GODINA OSIM PRETPOSTAVKOM ZAKLJUČITI
Ogroman broj ljudi ima traume ne evidentirane visoko funkcionalni ljudi, ljudi s internaliziranom depresijom, osobe koje “drže fasadu”, osobe koje su dugo preživljavale pod pritiskom. Takvi ljudi izgledaju “normalno”
govore koherentno ali su iznutra dezintegrirani. Psihijatri vještaci utvrđuju: procjenu raspravne sposobnosti, procjenu ubrojivosti u vrijeme djela, procjenu utjecaja bolesti na volju i svijest. Ali u praksi se događa da se njegovo mišljenje čita kao moralna presuda da se osoba “etiketira” da se trauma pretvori u “karakternu slabost”
To je pogrešna i opasna praksa.
SUD ČESTO GRIJEŠI NA ŠTETU ŽRTVE I OKRIVLJENIH
Psihijatrija nije egzaktna znanost. Procjena ovisi o iskustvu, pristupu i teorijskom okviru, dva psihijatra mogu imati različite, ali jednako legitimne zaključke. Više vještačenja podrazumijeva veću pravednost a jedno vještaćenje istinu. Psihijatrijsko vještačenje je pomoć sudu, a ne istina o osobi. Čovjek može biti žrtva okolnosti, bolesti i sustava a ipak biti procesuiran kao da je imao punu kontrolu. To je jedan od najvećih problema kaznenog prava.
Dr. Ivana Radić
