Holodomor poznat i kao Gladomor; naziva se najvećim genocidom Staljina nad sovjetskom Ukrajinom u kojem je ubijeno oko sedam milijuna ljudi. Nisu mučeni i pokradeni kao Židovi, kalvarija nije slična kao ni mržnja i zato je cijeli svijet dvojben oko ovog slučaja. Većina svjetskih i europskih zemalja ne priznaju zločin iako je poljski odvjetnik židovskog porijekla Raphael Lemkin, jedan od autora definicije genocida, prozvao je ovaj zločin »klasičnim genocidom«. Rusi ni danas ne daju reći da se dogodio genocid i osuđuju svakoga tko prizna Ukrajincima genocid. Staljin je dobro prikrio svoje pokolje a najviše ih je počinio nad vlastitim narodom i izmišljenim neprijatlejima, zarobljenicima, smatra se 23 milijuna mrtvih da ga obilježava. Čak ni vlastitog sina nije spasio. Kada je Hitlerova vojska izgubila bitku kod Staljingrada, Crvena armija je zarobila njemačkog feldmaršala Friedricha Paulusa i Nijemci su ga željeli razmijeniti za Staljinovog sina Jakova Džugašvilija koji je bio u zarobljeništvu. No Staljin nije pristao. Odbio je ovakvu razmjenu. Sin mu je ubijen.
GENOCID NE PRIZNAJE HRVATSKA, SLOVENIJA, NJEMAČKA, AUSTRIJA, ŠVICARSKA, POLJSKA – ALI PRIZNAJE NIZOZEMSKA, ITALIJA, SAD, KANADA, AUSTRALIJA, VELIKA BRITANIJA, MAĐARSKA, VATIKAN…
Ono što je najviše zamjerio sinu i što je uzrokovalo veliku svađu među njih dvoje zapravo je Židovka. Najveći sukob između njih izazvalo je Jakovljevo vjenčanje sa židovskom plesačicom Julijom Meltzer. Staljin kao veliki antisemit nije htio imati Židove u obitelji. Jakov je, inače, diplomirao elektrotehniku i tri puta se ženio. Treću ženu upoznao nakon što se u kafiću potukao s njezinim mužem. Staljin njegovu ženu Juliju nikada nije zvao po imenu. Ona je za njega bila ‘ona Židovka’ a kada je sin ubijen poslao ju je u logor u Sibir.
No vratimo se na Gladomor i ukrajinsku patnju…….
Gladomor je umjetno stvorena glad koja je obuhvatila stanovništvo sovjetske Ukrajine, sjevernog Kavkaza te područje oko donjeg toka rijeke Volge između 1932.-1933. godine. Spomen na žrtve Holodomora obilježava se u Ukrajini i širom svijeta svake godine. Područja pogođena glađu bila su u većini naseljena ukrajinskim seljaštvom koje je pružalo otpor novoj sovjetskoj ekonomskoj politici odnosno nesrazmjernom kolektivnom oduzimanju privatno stečenih dobara zbog čega je Holodomor 2003. godine po prvi puta javno u Ukrajini proglašen genocidom sovjetsko-komunističke vlasti protiv ukrajinske nacije. Prema određenim istraživanjima i dostupnim dokazima, samo na prostoru Ukrajine umrlo je između 3 i 7 milijuna ljudi. Neki stručnjaci navode da je ukupno ubijeno i do 10 milijuna ljudi što Holodomor svrstava u jedan od najvećih zločina 20. stoljeća. Ključnim osobama odgovornim za zločine počinjene u Holodomoru smatra se sovjetski vođa: Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin. Glad je bila rezultat Staljinove politike prisilne kolektivizacije i općenito otpora prema ukrajinskom seljaštvu koje kao osnovica sovjetskog gospodarstva nije željelo prihvatiti novu ekonomsku politiku. Milijuni ljudi je umrlo od gladi, a najveći gubici su bili upravo u Ukrajini koja je bila najplodnije poljoprivredno područje Sovjetskog Saveza.
Staljin je bio odlučan u svojoj namjeri da u korijenu sasiječe i najmanji trag fiktivnog ukrajinskog nacionalizma kojeg su predstavljali ukrajinski seljaci. Zapravo, umjetna glad je bila još samo jedan u nizu načina kako napraviti čistku i riješiti se nepodobnih ljudi u redovima ukrajinske inteligencije pa čak i u redovima ukrajinskih komunista. Glad je slomila seljake u njihovom ustrajnom neprihvaćanju novog modela kolektivizacije, a Ukrajina je nakon toga ostavljena u stanju političke, socijalne i psihološke traume. Politika sveopće kolektivizacije koju je 1929. uveo Staljin ne bi li tako potpomogao financiranje industrijalizacije zemlje, imala je katastrofalan učinak za poljoprivredu. Unatoč tome, 1932. Staljin je za 44% podigao obaveznu kvotu ukrajinskog udjela u prinosu žita, što je značilo da ga neće biti dovoljno da bi se seljaci prehranili, jer po tadašnjem zakonu, žito iz kolhoza se nije smjelo dijeliti među seljacima sve dok se nije napunila državna kvota koju je naložila Vlada.
Staljinova odluka i metode koje je koristio osudila je milijune seljaka na smrt glađu. Rukovodstvo Partije, uz pomoć regularnih snaga i postrojbi tajne policije, vodilo je nemilosrdan iscrpljujući rat protiv seljaka koji su odbijali predati žito. Čak je i bezvrijedno zrno žita nasilu bilo konfiscirano u seoskim domaćinstvima. Bilo koji muškarac, žena ili dijete kojeg su uhvatili kako uzima makar šaku žita s kolektivne farme, mogao je, a najčešće je i bio, na mjestu strijeljan ili preseljen nekamo na Daleki istok. One, koji nisu izgledali dovoljno izgladnjeno, sumnjičili su da skrivaju zalihe. Seljake su zadržavali i sprječavali ih da se domognu grada putem posebnih «unutarnjih putovnica», koje su im zabranjivale da napuste svoje selo, a kamoli da krenu u grad. U gradovima gladi nije bilo jer je u jeku bila rusifikacija, i mnogi su gradovi na početku tridesetih godina već bili naseljeni ruskim stanovništvom. Upravo zbog ovakvih slučajeva, gdje su svi pogođeni prostori Sovjetskog Saveza bili uglavnom naseljeni Ukrajincima, Ukrajinska vlada ovaj čin je proglasila genocidom nad ukrajinskom nacijom.
Kada se danas govori o «Holodomoru» 1932. – 1933., misli se na period od 04. mjeseca 1932. do 11. mjeseca 1933. godine. Upravo je kroz tih 17 mjeseci, približno oko 500 dana, u Ukrajini umrlo na milijune ljudi. Vrhunac Holodomora je bio u proljeće 1933. U Ukrajini je tada od gladi umiralo 17-ero ljudi svake minute, 1000 svakog sata, a gotovo 25 tisuća svakog dana. Najviše je ljudi umrlo na području tadašnje Kijevske i Harkivske oblasti. Stručnjaci navode razne brojke žrtava poginulih umjetno izazvanom glađu što je rezultat namjerne politizacije cijelog slučaja ili pak nedostatka povijesnih izvora odnosno dokaza. U javnosti realan broj žrtava se prikazuje u rasponu od 3 pa sve do 10 milijuna ljudi. Otvoreni ukrajinski sovjetski arhivi potvrdili su da je na prostoru Sovjetske Ukrajine izravno od gladi stradalo najmanje 4 milijuna ljudi, dok se broj stradalih u ostalim bivšim sovjetskim republikama i dalje vodi kao neslužben. Ipak u brojku od 4 milijuna žrtava nisu uključene žrtve umrle u posljedicama nastalim nakon gladi. Ukrajinski je narod doživio veliku tragediju. Staljin i sovjetsko komunističko vodstvo glađu su umorili oko šest, a možda i više, milijuna ukrajinskih seljaka koji su živjeli u žitorodnim pokrajinama. O tom strašnom zločinu još se uvijek vode rasprave. Ukrajina traži da se okvalificira kao genocid, a Moskva to odbija. Staljin je svjesno žrtvovao ukrajinske seljake, optužujući ih da su kontrarevolucionari i neprijatelji socijalističke revolucije i SSSR-a, a takve treba istrijebiti.
Likvidiranjem seljaštva Staljin je slomio Ukrajince. CK boljševičke Partije najprije je seljake opteretio otkupima koji su bili iznad njihovih prihoda, zatim im je oduzeto žitno sjeme tako da nisu mogli ništa posijati, onda im je oduzeta stoka, svinje, perad … da se ne bi mogli prehraniti, prethodno su uveli putovnice za unutarnje putovanje, na osnovu čega im je policija zabranila napuštanje domova i naselja, donijeli su zakon o zabrani trgovine pa seljaci nisu mogli ništa kupiti od hrane, a na kraju su vojskom i policijom okružili ukrajinska sela i nitko iz njih nije smio izaći, sve dok svi nisu umrli u strašnim mukama. Vrhunac planiranog genocida bio je Zakon poznat po nazivom „Zakon pet klasova”, po kojem ljudi nisu smjeli niti skupljati ostatke klasova. Od gladi izbezumljeni ljudi jeli su jedni druge. Kada je i posljednji umro, komunisti su trupla buldožerima ubacivali u masovne jame koje nisu smjele biti označene. U genocidom ispražnjena ukrajinska sela Staljin je naredio da se transportom dovede ruska populacija. Potomci tih naseljenika danas su u pobunjenim pokrajinama. Svu dokumentaciju o gladomoru boljševici su uništavali. Naravno, na idućoj brojidbi pučanstva pojavio de manjak stanovništva u gladomorom zahvaćenim krajevima. Staljin je naredio da se popis poništi, dokumenti spale, a popisivači strijeljaju ili pošalju u GULAG. Zbog toga je o ovom genocidu sačuvano relativno malo povijesnih vrela. Ukrajinska se nacija od ovog demografskog gubitka nikada nije oporavila. Zbog tog zločinačkog skrivanja, imena glađu usmrćene ukrajinske djece ostala su nepoznata, za razliku od okrutnog usmrćene djece koja u muzeju u Jeruzalemu posvećenoj njima barem imaju imena.
Prema riječima ukrajinskog patrijarha Filareta izrečenim na ukrajinskoj televiziji 2018., istraživanja su potvrdila da je broj Ukrajinaca u Sovjetskom Savezu smanjen sa 85 milijuna (1929.) na 65 milijuna u 1939. godini. Ubojstva, raseljavanje i preimenovanja trajno su promjenili demografsku, etničku i kulturološku sliku Ukrajine. U istom razdoblju broj Rusa je nadmašio broj Ukrajinaca. O ovome se malo znalo u svijetu, a inozemni su dopisnici iz SSSR-a u novinskim izvješćima poricali genocid izglađivanjem, dok su u privatnim razgovorima zapadnim diplomatima govorili istinu. Da bi se istina proširila u svjetsku javnost, ukrajinska je organizacija u SAD osnovala list The Ukrainian Weekly radi obavještavanja svjetske javnosti o planskom genocidu nad ukrajinskim narodom.
Države koje su priznale genocid su samo: Andora, Argentina, Australija, Azerbadjan, Brazil, Češka, Čile, Gruzija, Ekvador, Estonija, Italija, Kanada, Kolumbija, Latvija, Litva, Mađarska, Meksiko, Moldova, Nizozemska, Peru, Poljska, SAD, Slovačka, Španjolska, Ukrajina, Ujedinjeno kraljevstvo i Vatikan.
Imperij, Wiki, Euronews
