Jelena iz Zagreba za sebe kaže: „Ja sam snaga, ja sam lijepa, ja sam neustrašiva i ničega se ne bojim, ja sam mudra, ja sam ljubav i uživam u smijanju. Moj posao je moj životni stil, moj hobi i moja ljubav koja me ispunjava kao osobu jer radim ono što volim i uživam što mogu i pomažem ljudima da se osjećaju bolje, zdravije, sigurnije, sretnije i ljepše. Kroz moj posao dajem sebe i svoju energiju u potpunosti. Kako pomažem i dajem njima automatski i sebe punim i podsjećam se na ono tko sam i koliko sam jaka osoba“. Ovim rečenicama nas je osvojila na prvu i znali smo kako će intervju biti pun energičnosti i pozitive.
Za Jelenu ste zasigurno već čuli, a mi vam kroz ovih nekoliko pitanja donosimo dio nje i dio tolike pozitivne energije. Možete li se za početak predstaviti.“ – kako bi odgovorili na pitanje tko je Jelena Sremić Lulić?
Po struci sam fitness trener u posljednjih 10 godina i samouki slikar malo duže – to je moj posao. Kroz moje ruke je prošlo stotine ljudi svih oblika i svakakvih problema te mi to daje bogato iskustvo trenera i sebe nazivam fitness terapeutom i motiviram. Ljude mijenjam fizički, ali i u mentalnom dijelu jer po meni su tijelo i duša jedno i surađuju zajedno. Svojim znanjem o tijelu podižem svima snagu što im ujedno podiže i mentalnu svijest da se osjećaju bolje i ljepše, a sve svoje bogato životno iskustvo koristim u svom poslu zajedno sa sportskim znanjem. Ne biram ljude s kojima radim tako da bez šablona i individualno pristupam djeci, zdravim osobama koje žele postići bolji izgled i biti zdraviji, ljudima sa zdravstvenim poteškoćama kao klijenti koji boluju od shizofrenije, multiple, hormonskih poremećaja, poteškoća u kretanju. Slikarstvom se bavim nešto duže te sam imala svoju galeriju i jedno vrijeme sam bila najprodavaniji, najnepoznatiji i najskuplji autor. Moje slike su slike moje duše, energije i svega što ja jesam, pune su boja i životne energije kao i ja. Umjetnost i moja kreacija usko se podudaraju s mojim poslom tijela i njegovih sposobnosti u smislu u kojem su tijelo i duh povezani, a povezani su i putem hormona koji određuju naše ponašanje i duhovno stanje. Bavite se bodybuildingom.
Ispričajte nam ukratko kako je vaš put tekao te kako ste se odlučili upravo za ovaj sport? Nikad ne reci nikad odnosi se točno na mene. U srednjoj školi nisam ni na tjelesni dolazila jer mi je to bilo bez veze, više me zanimala filozofija i umjetnost, ali jednom sam morala doći po ocjenu. Da bi dobila prolaz morala sam trčati 60 m na prvenstvu srednjih škola. Došla sam bosa i istrčala prva. Na kraju sam bila sedma u hrvatskoj i osvojila tri zlata na 60 i 1500m bez ijednog dana treninga. Inače sam samohrana majka, a moja priča počinje ovako… Moje dijete, moj ljubljeni sin se smrtno razbolio i nakon toga je ostao nepokretan uz dijagnozu – moja sućut. Bilo je strašno, ni doktori nisu više znali što bi, iscrpili su sva medicinska znanja i inovacije. To je bol bez kraja, ne možeš iz svoje kože, a boli te tijelo i duša. Sve majke i očevi koji to prolaze ili su prolazili znaju o čemu pričam. Tu tugu ne možeš riječima opisati, utkana je u kosti i sve stanice tijela. Tako je počela najveća borba u mom životu što me definiralo i nevjerojatno ojačalo mentalno i fizički. Zapravo to je bio i moj okidač za bodybuilding i trenera.
Kad smo prošli sve fizioterapeutske metode zaključila sam da bi trebalo raditi na njegovom jačanju tijela i tako sam pronašla najboljeg trenera, Nevena Madu, i odvela ga k njemu. Kako su treninzi dugo trajali ja bih znala zaspati na sredini dvorane na podu dok je trener radio s Tonijem, a dečki su me samo preskakali i tada nisam još mislila da ću i ja trenirati. No jednog dana s mojih 38 godina, a sada mi je 50, počela su me boljeti leđa, a tada sam i dobro izgledala te sam mislila da bi bila velika šteta da tako mlada i još s mojim djetetom propadnem. Tako sam počela, kroz trening sam vidjela da posjedujem talenat kao neko šesto čulo za tijelo i da sam genetski predisponirana za bodybuilding. Nakon dvije godine sam izašla na prvenstvo Hrvatske i postala viceprvakinja u 42. godini te ujedno završila smjer fitness trenera na KIF-u u roku i s odličnim uspjehom. Sin mi se isto tako podignuo te se uz sve bolesti koje ima aktivno bavi sportom, od košarke, skijanja, plivanja te je bio i prezenter samoobrane iz invalidskih kolica u Izraelu. Recimo da je to sport koji nije još toliko popularan u Hrvatskoj, pogotovo među ženama.
Srećete li se često s negativnim komentarima, stereotipima prema sportu…? Kakav je odnos među vama ženama u ovom sportu? Puno žena, mora biti i sukoba ponekad. Bodybuilding nije samo fizička aktivnost za tijelo nego i za um. Kod rada s težinama luči se hormon endomorphin koji utječe na stanje našeg uma i ponašanje. Za žene iznad 40 godina, dizanje utega i rad s težinom je iznimno važan. Fizički liječi i pomaže kod osteoporoze, uravnotežuje hormone, gubi se masnoća brže i više nego samo na cardio vježbama. Održava mišiće sposobnim i funkcionalnim te podiže snagu. Gledajući na mentalnu stranu ovog sporta spavaš mirnije, manje se umaraš, smanjuje napetost i stres koji oduzima i fizičku i mentalnu energiju. Kod nas su žene s mišićima još uvijek tabu tema, a pogotovo među muškarcima. Radeći kao trener i izgledom kakvog imam od svojeg teškog rada ušla sam u muški hram – teretanu.
Moja strast za bodybuildingom je ogromna, volim trenirati i dizati velike kilaže što kod nekih muškaraca izaziva udarac na ego, ali većina me obožava i nikada prije nisam imala toliko obožavatelja svih godišta kao sada. Ženama bildericama zbog ogromne količine muškog svijeta u hramu muškosti u koje su se one usudile ući i biti mišičavije i jače od njih većini nije bilo lako. Potrebna je velika snaga volje, odlučnosti i stav „baš me briga“ da se krene. Zbog svega toga je prijateljstvo žena u tom sportu jako i vlada sestrinski odnos i pomaganje. Naravno, ima izuzetaka kao i svagdje, ali to su onda sami po sebi zli i pokvareni ljudi. Zato žene – glavu gore, baš me briga, uđite u teretanu i dižite utege! Također je potrebno dosta samopouzdanja – kako ste ga stekli i što bi poručili 63 ženama koje se bore upravo s time? Bodybuilding i mišići nisu za žene koje njeguju svoje nisko samopoštovanje, nisko samopouzdanje, nesigurnost i ovisnost o tome „što će drugi reći“, ali one koje to žele popraviti, raditi na sebi i imati kontrolu nad svojim životom bodybuilding i mišići sigurno jesu. Žene su hrabre i ženama treba snaga i teretana više nego muškarcima. Žene bilderice su nažalost prilično stigmatizirane u društvu i potrebno je puno mentalne snage da budeš to što voliš. Mi izlazimo iz tradicionalne slike ženstvenosti o slaboj, strašljivoj, nemoćnoj i ljubaznoj slatkoj ženici. Meni je ovo jedan od mogućnosti pokazivanja ženskog tijela u njegovoj najvišoj formi snage, ljepote i ženstvenosti. Zapravo mogu i slobodno reći da je ženski bodybuilding jedan iskorak i imidž feminizma i ravnopravnosti žena u društvu. Kroz razgovor i treninge s mojim klijenticama (i klijentima) primjetila sam kako se većina njih bori i nesigurne su u svoj izgled što se odražava na sve aspekte njihova života, od ljubavnog do profesionalnog – iz ne voljenja svakoga dijela tijela dolazi do velike nesigurnosti i unutarnje samoće, manjka ljubavi i sreće. Žene trebaju same definirati što je njima i na njima ženstveno, atraktivno i poželjno, a ne industrija koja nameće žensku ljepotu. Neki bi rekli da u ovom sportu ima dosta golotinje, nastupate u badićima, dosta pokazujete svoje tijelo.
Jesu li negativni komentari utjecali na vas ili vaše bližnje? To nije lako u muškom svijetu, a pogotovo sad i ovdje na ovom Balkanu i ekstremno katoličkoj zemlji. Tradicionalno je da je primarni instinkt kod muškaraca biti jak i snažan i mišičav pa zato kada vide ženu poput mene, koja je jača i diže teže utege od njih poljuljan je ego. Zbunjeni su i ne znaju što da misle, da li im se to sviđa ili ne, a neki se i naljute kada me vide jer to nije za žene, nego su one za kuhinju i dodvoravanje njemu. Komentara na mene ima svakakvih, doduše više pozitivnih nego negativnih. Pozitivnih od onih koji znaju da iza toga stoji veliki rad i znoj, a negativni najčešće od onih koji su zapušteni, nikada ne vježbaju pa su i ljubomorni. Bilo je svakakvih situacija od smiješnih do ružnih. Nekada me to ne dotiče, a nekada mi je žao. Mojim bližnjima i mome sinu sam prekrasna, prelijepa i prepametna. Na moje mišiće su se naviknuli i samo kažu da pašu uz moj karakter i mentalnu snagu koju ja imam, da sam njihova Amazonka, borac i maza. Jako ste pozitivna, vedra i vesela osoba samo na prvi pogled, a kamoli kada vas se upozna.
No, pretpostavljam da nije sve bilo med i mlijeko? Sve bitne i velike stvari koje ti se događaju u životu nisu slučajne i tako je bilo sa mnom i mojom životnom pričom vezano uz smrt, bolesti i bodybuilding. Još kao mala osjećala sam se mentalno nevjerojatno i kao Božjim duhom nadahnutom snagom, ali nisam znala za što mi treba i kako da ju usmjerim. S bodybuildingom koji me održava i lijepom i zdravom u mojoj 50-toj godini itekako me pogurao u životu i svladavanju prepreka. Pomogao mi je da naučim više od sebe, a sve je to krenulo od tijela koje sam dobila, koje smo svi dobili, da ga volimo, održavamo snažnijim i pomognemo mu da se lakše nosi s bilo kojom bolesti. To su nevjerojatne količine informacija koje sam dobila baveći se sobom. Uspjela sam savladati puno prepreka i još ću. Izvuklo je iz mene ogromnu unutarnju snagu da mogu pomoći sebi i imati posao kojim pomažem drugima i mijenjam im živote. Iskustvo bolesti koje moj sin prolazi dovelo me do dubljeg razumijevanja tijela i ljudske duše tako da kroz bodybuilding i individualne treninge sve to mogu spojiti i imati jedan komplementaran pristup. Najljepši odgovor i zahvalnost imam od ljudi koji su jako bolesni, oni se najviše vesele i najmanjim podacima, a meni to hrani dušu i motivira me.
Razgovarala Anja Mihaljević, foto: privatne
