Svjetski fokus je oštro fiksiran na postizanje nulte neto emisije, ali se iznenađujuće malo razmišlja o tome što dolazi nakon toga.
U novom radu, objavljenom u časopisu Nature Climate Change, govori se o velikim nepoznanicama u svijetu nakon nulte mreže.
Od vitalne je važnosti da razumijemo posljedice naših izbora kada su u pitanju emisije stakleničkih plinova i što slijedi.
Putevi koje biramo prije i nakon postizanja globalne nulte emisije mogu značiti razliku između planeta koji ostaje nastanjiv i planeta na kojem mnogi dijelovi postaju negostoljubivi.
U ovom trenutku ljudske aktivnosti imaju učinak zagrijavanja planeta, ali postizanje ciljeva naše klimatske politike odvelo bi čovječanstvo u neistraženo područje mogućnosti hlađenja planeta.
Mogućnost hlađenja planeta otvara niz pitanja. U principu, koliko brzo želimo da se planet ohladi i kojoj globalnoj prosječnoj temperaturi trebamo težiti?
Kako se mijenjaju naše emisije?
Naše zajedničke emisije stakleničkih plinova zagrijale su planet za oko 1,2 ℃, u odnosu na predindustrijske temperature. Zapravo, usprkos svim pričama o smanjenju emisija, globalne emisije ugljičnog dioksida gotovo su rekordne.
Neke su zemlje posljednjih godina uspješno smanjile svoje emisije stakleničkih plinova, poput Velike Britanije koja je prepolovila emisije stakleničkih plinova u odnosu na 1990. godinu.
Također postoji veći poticaj velikih emitera poput Sjedinjenih Država i Europske unije—kao i zemalja koje emitiraju manje, ali su već iskusile utjecaj klimatskih promjena—da poduzmu snažnije korake kako bi ograničili štetu koju nanosimo klimi.
S.K., foto: pixabay
