Doktor Arturo Bonilla je prošle godine u teksaškoj klinici u San Antoniju mladoj 20-godišnjoj ženi rođenoj bez uške prišio novo, lijepo uho. Nova uška je modelirana nakon skeniranja njezinog lijevoga uha kao predloška za određivanje veličine i oblika za desnu stranu. Za Bonillu, priznatog stručnjaka na tom području, pedijatrijskog kirurga koji više od 25 godina kirurški korigira i liječi prirođene anomalije uha, takav je postupak manje-više rutina. Ali ovaj je slučaj bio umnogome poseban: po prvi puta je implantirano uho bilo proizvod 3D bioprintera koji je kao „tintu“ koristio ženine vlastite hrskavične stanice. Postupak implantacije protekao je – po riječima samoga Bonille – vrlo lako i bez ikakvih poteškoća. No, takva je izjava daleko od istine: kada se uzme u obzir što je sve prethodilo samom činu implantacije i kakve su brojne biotehnološke inovacije ugrađene u taj završni čin estetsko-funkcionalne korekcije izgleda vanjske uške jedne mlade žene, teško da se može reći da se do takvoga postignuća stiglo lako i bez problema.
Brzi napredak medicine
Od teme koja je nekada bila tek zabavan predmet popularne fantastike, preko prvih zametaka ideje o „štampanju živih organa“, pa sve do konkretne znanstvene i tehnološke realizacije u praksi, 3D biotisak pokazuje postupnu progresiju u svim aspektima medicinske primjene. Tempo napretka je donekle spor, ciljni datumi za neke od najambicioznijih 3D planova još uvijek su udaljeni desetljećima… ali napredak je stvaran, vidljiv – i opipljiv.
Imperij tim
