Ako se zbog istinskih osjećaja moramo sramiti, tada ne gubimo dostojanstvo – gubimo sebe. Sram nije zaštita morala, nego mehanizam prilagodbe. On nas uči kako biti prihvatljivi, a ne kako biti istiniti. Istina ne nestaje zato što je potisnuta. Ona se povlači u tijelo, u tjeskobu, u bolest.
Na to već desetljećima upozorava dr. Gábor Maté, svjetski stručnjak za traumu i ovisnosti. Prema njegovim riječima, potiskivanje autentičnih emocija jedan je od glavnih uzroka psihičkih i tjelesnih bolesti. Ne razbolijevamo se zato što osjećamo previše, nego zato što osjećamo – a ne smijemo to izraziti.
Tu se nadovezuje dr. Irvin D. Yalom, američki psihijatar, profesor psihijatrije na Sveučilištu Stanford i utemeljitelj egzistencijalne psihoterapije. Yalom tvrdi da se čovjek ne raspada zbog istine, nego zbog bijega od vlastite unutarnje istine. Kada se odreknemo sebe kako bismo zadržali pripadnost, sigurnost ili prihvaćanje, cijena je gubitak smisla.
Sve je to, mnogo prije psihijatrije, naslutio Franz Kafka, jedan od najvažnijih europskih književnika 20. stoljeća. Njegovi likovi nisu slabi – oni su preosjetljivi u svijetu koji ne tolerira autentičnost. Njihova krivnja nije stvarna, ali je kazna neumoljiva. Kafka je pisao o čovjeku koji osjeća u sustavu koji zahtijeva šutnju.
Istinski osjećaji ne traže dopuštenje. Ne traže ni odobravanje. Traže hrabrost. Dr. Yalom naglašava da je autentičnost temelj svakog stvarnog odnosa – sa sobom i s drugima. Bez nje nema bliskosti, nema ljubavi, nema smisla. Postoji samo funkcionalno preživljavanje. Ustrajati u istini, čak i kada nosi cijenu gubitka, nije slabost.
To je egzistencijalni čin. Jer istina, oslobođena straha i srama, uvijek pronađe put – i smisao.
Prpipremio Toni Eterović
