Svaki dan cijeli svijet izvještava o ratu u Ukrajini, svaki dan donosi nešto novo tužno, svaki dan kao da smo svi postali dio Ukraine koju se nemilosrdno granatira i uništava. Mnogi su izgubili kuće, živote, svetinje, a autentičnost priče iznjela nam je i izbjeglica iz Kijeva u Splitu, Olena Dyba iz kijevske regije, pedagod, profesor stručnih disciplina Kijevskog instituta KNUKiM. Inače, Olena ima 47 godina, uspjela je doći sa kćerkom (22), sve što je uhvatila pod ruku je mali pasić i torba sa osnovnim stvarima. Sin od 23 godine ostao je u Kijevu.
1. Kakav je za Vas bio 24.02.?
Upravo je taj dan, točnije ujutro, moja kći trebala otići sa filmskom ekipom na mjesto gdje su planirali snimati spotove za reklamiranje jedne od poslovnih korporacija i program za YouTube emisiju. Dan je za nju trebao biti zanimljiv i pun brojnih organizacijskih i kreativnih zadataka. Treća godina studija na Odsjeku za filmsku i televizijsku režiju bila je stalno isprepletena sa praktičnim radom, što je uvijek sa zadovoljstvom radila, unatoč složenosti struke. Stoga, kada je bilo potrebno ustati u 4 ujutro i trčati na posao, nije bio problem, uvijek je to radila s veseljem i dobrim raspoloženjem u iščekivanju nečeg novog i zanimljivog. A taj dan sunce još nije izašlo i mi više ne spavamo.
Nekoliko minuta nakon što sam poslala kćer na posao, iz smjera u kojem su išli, čula sam snažne eksplozije. Sirene automobila čule su se po cijeloj ulici.
Što to može biti toliko strašnno u centru glavnog grada? U glavi mi se pojavljuju različite misli – pokvaren toplovod, nesreća na obližnjem gradilištu, počinje grmiti. Razmišljala sam o raznim stvarima koje bi se mogle iznenada dogoditi u mirnom gradu, ali ne i o početku rata punog razmjera. Napokon sam uspjela nazvati kćer, telefonska linija je cijelo vrijeme bila preopterećena ali sam je dobila. Čula sam njezin uplašeni glas, ispričala mi je kako je tik pored njih, dok su se vozili, nešto na nebu eksplodiralo i palo, ljudi su žurno ulazili u aute, gotovo bez stvari, i vozili se u smjeru napuštanja grada stvarajući velike prometne gužve. Kasnije smo saznali da je upravo naša protuzračna obrana oborila neprijateljski dron.
Na televiziji još ništa nije objavljeno. Samo, oko 6 sati ujutro bio je službeni apel građanima Ukrajine s porukom o potpunoj oružanoj invaziji Rusije na Ukrajinu! Da ljudi ne zanemare zračne alarme i siđu u sklonište. Činjenica da oni koji žive u blizini strateških objekata (vojne postrojbe, zračne luke, željezničke stanice, tvornice itd.) hitno moraju napustiti svoje domove na sigurnijim mjestima. Upozoreni smo da nas minute odugovlačenja mogu koštati života.
Grad je bio preplavljen automobilima, ljudima s malim koferima. Mislim da se većina nas tada nadala da nećemo dugo trajati. Da ćemo se uskoro moći vratiti kući nahraniti mačku ili psa, zaliti cvijeće, završiti posao, gledati san koji je tako iznenada završio… Dobro je što sam napuštajući stan s jednim malim ruksakom s dokumentima i vodom, odlučila odmah ponijeti sa sobom i naše male prijatelje – macu i psa, naravno sa kćerkom. Jer se još uvijek nismo vratili u kuću (naša kuća je doslovno par metara od vojne jedinice).
2. Kada ste shvatili dosege stvarnosti, sve što se događa i što ste vidjeli svojim očima?
Svaki dan morate znati, vidjeti i shvatiti stvarnost događaja. U par minuta donijeti odluku i djelovati odmah, jer na vama je sva odgovornost za živote i zdravlje djece i onih oko vas. U ovom razdoblju nije važno želite li vjerovati u nešto strašno ili ne, jednostavno jest. Ruska vojska leti, puca, ubija, uništava bez ikakvog morala, humanizma i sažaljenja. Vidite kako borbeni avioni lete iznad kuće na takvoj visini da se vidi što piše na avionu, vidite kako se brzo skupljaju momci iz Teritorijalne obrane i Oružanih snaga i odlaze na teren. Gledaš hoće li ti okupatori doći u kuću sve bliže su. Čujete i vidite bljeskove u gradu, a onda, noću u skloništu, slušate popis onoga što više nema, i o onima koji su ozlijeđeni ili ubijeni od zračnih bombi. Izađe se iz skloništa, onda treba nacijepati drva, pripremiti hranu, donijeti vodu iz bunara… Hoće li biti budi sutra? Odgovor na ovo pitanje jednostavno ne postoji!
Nekoliko tjedana, u uvjetima hladnoće i vlage, stalne živčane i moralne napetosti, sve naše kronične bolesti počele su se pogoršavati, tijelo je počelo slabiti, a temperatura je rasla. Počeli smo se razboljeti. U tim uvjetima nije bilo realno čekati pomoć. Tada sam se odlučila sabrati unatoč stanju tijela, opasnosti i poteškoćama i dalje riskirati i pokušati otići na zapad Ukrajine (gdje je u to vrijeme bilo sigurnije nego kod nas u Kijevskoj regiji).
Noćni grad prekrio je potpuni mrak. Ali to ne sprječava uvijek neprijateljske rakete da lete do stambenih naselja, baza goriva i dućana hrane. Mnogi ljudi već nekoliko dana ne mogu ući u vlak i za to su bili razni razlozi, zatim su se svi prisiljeni skrivati u podrumima od zračnih napada, tada je vlak koji dolazi s istoka već prepun ljudi, mnogih koji su ranjeni. Raspored dolaska vlakova nitko ne javlja, bilo kakvo svjetlo na kolodvoru također je strogo zabranjeno. Na željezničkoj stanici ja, djeca i naš pas sjedili smo skoro pola noći dok dispečer nije otišao u čekaonicu i rekao svima da dolazi vlak u našem smjeru, možda će stati, a možda će neki auti otvoriti vrata i skupiti ljude.
Automobili su bili puni izbjeglica, a ja s djecom i psom, kao i drugi ljudi koji su uspjeli ući u vlak
Bilo je jako malo mjesta za sve nas. Automobili su bili puni izbjeglica, a ja s djecom i psom, kao i drugi ljudi koji su uspjeli ući u vlak, vozili smo se više od 9 sati, stojeći, ponekad čak i spavajući malo u uskom hodniku kupea vlaka. Kako nam je kasnije rekao kondukter (koji je dežurao već 5 dana), pokupilo nas je samo 70, od oko 500 ljudi koji su čekali na stanici.
Naš 14-godišnji pas Masik je s nama cijelo vrijeme, gdje god da smo. Mačića smo ostavili mom bratu u društvo njegove mačke. Za Masika su uzeli malu dekicu u koju se skrivao za vrijeme eksplozija i kad je već bio jako umoran. Masik je postao prijatelj djece u skloništima za bombe, na dugom putu do Lavova. Toplo vam je kada gledate osmijeh na licima klinaca u ovim ratnim uvjetima, kako se rado igraju sa psom, kako im poslušno pruža šapu i mogu se nakratko odvratiti od strašne stvarnosti. Na dugoj ruti evakuacije vidjeli smo mnoge ljude kako napuštaju svoje domove sa životinjama, pticama i ribama, ali nažalost, nisu ih svi uspjeli povesti sa sobom. Netko je pustio ljubimce na ulicu, a oni gladni i uplašeni lutali su ulicama gradova i sela tražeći vlasnike. Neki su ipak imali sreće, pa su ih udomili dobri ljudi ili volonteri iz skloništa kako bi im dali priliku da prežive.
3. Kada ste odlučili napustiti Ukrajinu?
S vremenom je postalo jasno da u Ukrajini nema sigurnih mjesta. Često, nekoliko puta dnevno, virtualna karta cijelog našeg teritorija pocrveni od prijetnje zračnim napadima. Bombardiraju Lavov, Ivano-Frankivsk, Hmjelnicki, Vinicu, Volinj… mnogi su ljudi ostali bez doma, bez posla, bez sredstava za život. Da, ljudi mogu dobiti neku humanitarnu pomoć (oni koji nisu na okupiranim područjima), ali ovo je život svaki dan u kojem ne znaš što te čeka za par minuta, njihovi projektili mogu letjeti bilo kada i bilo gdje. Neljudi su počeli koristiti teško i kemijsko oružje, koje ima vrlo strašne posljedice na ogromnim područjima. Od toga pate svi – ljudi, priroda, kuće, zemlja, ekologija.
Na zapadu Ukrajine, opet ste u stalnoj nervoznoj napetosti. Od onoga što se događa uokolo, vaše zdravlje se ne može značajno poboljšati. Narod Ukrajine viče, za zatvaranje neba od razornih neprijateljskih zračnih bombi koje oduzimaju živote! Ali, nažalost, ostali smo pod zračnim napadima i moramo se osloniti samo na naše oružane snage, koje svake minute herojski brane ne samo Ukrajinu, već po cijenu vlastitog života zaustavljaju zlo pred Europom.
Čak i prije sveobuhvatnog rata, pandemija koronavirusa natjerala je mnoga područja aktivnosti, uključujući obrazovanje, na rad na daljinu, a budući da smo moja kći i ja online radi posla i učenja, nakon savjetovanja s mojom obitelji, odlučili smo otići izvan Ukrajine . Nadamo se da ćemo već u Splitu poboljšati zdravlje, a možda i naći posao kako bismo mogli pomoći našim ljudima kako u Ukrajini tako i u ukrajinskoj zajednici Dalmacije. U Hrvatskoj imamo rodbinu i dobre ljude koji su nas prihvatili i podržali, na čemu smo im beskrajno zahvalni!
4. Jeli Vam tko ostao u Ukrajini?
Kod kuće imamo rodbinu i prijatelje. U Kijevu i regiji živi sin sa svojom voljenom djevojkom, majkom, braćom i obitelji. Komuniciramo svaki dan, ponekad i nekoliko puta. Cijela duša je tu s njima. Osjećate ih svakom svojom stanicom.
5. Imate li ovdje planova za budućnost?
Tijekom doživljavanja ovih događaja mnogi ljudi doživljavaju ogromnu psihološku krizu, moralne i fizičke traume donose bol, ljutnju, očaj i razočaranje. Jasno je da je gotovo nemoguće ne osjetiti, ne bi bilo ni prirodno da živ čovjek ne reagira na ono što se događa. Svi smo suočeni sa svijetlim, gorkim dokazom da jučer više nema, sutra ne postoji (i ne možete biti sigurni da će za vas ili vaše voljene doći), postoji samo ovdje i sada, nekoliko sekundi činjenica da vaše srce još uvijek kuca, još uvijek možete čuti, vidjeti, misliti i osjećati. Moramo smoći snage proći kroz sve što nam se događa iznutra, pokušati se unatoč svemu ipak prilagoditi onim mislima koje će nas sve dovesti do pobjede. Napraviti planove, kako za dan koji je došao, tako i dugoročno u mirnoj budućnosti.
Vjerujem da će civilizirani duhovni svijet pobijediti bolesnu opsesiju neljudi, ubojica i silovatelja.
6. Mjenja li rat u ovom slučaju Vas i možete li reći da je došlo do promjene razmišljanja?
Vjerojatno je, ne samo kod mene, nego i kod mnogih drugih žena, majki, bilo još više straha za živote djece, rodbine i prijatelja. Iskreno priznajem, počela sam puno više moliti, tražiti od Boga pobjedu Ukrajine u ovom ratu. Moliti za snagu i zdravlje živima, da prihvati Bog u Kraljevstvo nebesko one koji više nisu s nama.
7. Što Vam sada trenutno daje snagu?
Ukrajinske nacionalne tradicije, simboli, umjetnost i kultura. Naš narod stoljećima crpi energiju iz onoga što se stvara s određenim značenjima, moralnim i duhovnim vrijednostima. Iskrena molitva jača i obnavlja zajedno s onima koji dobro znaju istinu o Ukrajini. Tko se, kao i ti, moli za pobjedu! Za mene i mnoge druge Ukrajince, Crkva Majke Božje u Dobriću, Split, grkokatoličke župe Krista Spasitelja, postala je takvo mjesto zajedničke molitve, susreta i komunikacije, gdje otac Zenovia Zastavny, Ukrajinac od rođenja, služi kao svećenik.
8. Jeli po Vama je rat u Ukrajini samo problem same Ukrajine?
Po meni, ovaj rat je problem cijele civilizacije. I sada postoji ogroman povijesni trenutak koji rješava ne samo teritorij ili postojanje određenog naroda, već i činjenicu prevlasti. Pred svima nama je pitanje što bi trebalo pobijediti i imati moć nad čovječanstvom – razvoj, ljubav i dobro, ili zla sila koja ide u ubojstva, barbarstvo, uništenje? Na ovo pitanje mora odgovoriti cijeli svijet, svaka osoba osobno svojim specifičnim postupcima. Ovdje svatko mora izabrati svoju stranu dobra ili zla. I nije važno gdje živite u Ukrajini, Hrvatskoj, Francuskoj, Švicarskoj ili Rusiji. Ili ste osoba – osoba s pravima i voljom, ili postajete organizam – rob, čistač zla i diktature, što vodi uništenju civilizacije i svima prijeteći nuklearnim oružjem.
9. Smatrate li da je obrazovni, kulturni i informacijski prostor također oružje?
Ovdje sve počinje. Većina ljudskih postupaka (ako nisu ludi) motivirana je njihovim znanjem, vještinama, vrijednostima i uvjerenjima. Prvo učimo o nečemu, nekako smo odgojeni, odrastamo i počinjemo raditi, zauzimamo pozicije i u skladu sa svojim vrijednostima i uvjerenjima počinjemo djelovati, donositi odluke, zapovijedati. Mislim da je većina, a moguće i sve što se fizički događa u društvu, rezultat utjecaja ovih područja, ponavljam – ako osoba nema psihičke smetnje ili ludila. Pa ipak, vrlo je važno moći vidjeti istinu među masama svega što se stvara s različitim namjerama. Ne dopustite da vas zavaraju, znajte gdje možete pronaći istinu i tražiti je.
10. Što biste željeli poručiti ljudima?
Svi zajedno moramo zaustaviti ovaj strašni rat! Ne mir pod svaku cijenu, uz ustupke ili dogovore s kriminalcima! I mir s pobjedom Ukrajine, jer ova rasistička krvožedna zvijer, ako je ne stave u kavez, sutra će opet doći i tražiti proširenje! Dobro mora pobijediti zlo! Inače, naša djeca nam više nikada neće vjerovati, a možda uopće neće imati budućnost.
Razgovarao: Toni Eterović, foto Privatna
