Jedna od najvećih zabluda o suicidu je uvjerenje da ljudi koji razmišljaju o njemu zapravo žele umrijeti. Međutim, stvarnost je mnogo složenija. Iako smo uvjerenja da suicidalni ljudi ne vole život to nije istina.
Prema austrijskom psihijatru i osnivaču logoterapije, Viktoru Franklu, problem nije u želji za smrću, nego u nemogućnosti da se podnese život u patnji. Tu je ključ gdje se odustaje od suicida kao što je odustao i psihijatar Frankl kad mu je pobijena obitelj.
Što zapravo žele suicidalne osobe?
U većini slučajeva, unutarnji doživljaj izgleda ovako: “Ne želim umrijeti”, “Ali ne mogu više ovako živjeti”
Ova razlika je ključna. Ljudi ne žele prestati postojati, žele: prestanak emocionalne boli, izlaz iz beznađa, olakšanje od patnje koja se čini beskrajnom.
Egzistencijalna praznina kao uzrok
Frankl je opisao stanje koje je nazvao egzistencijalna praznina. To uključuje: osjećaj besmisla, unutarnju prazninu, gubitak motivacije za život. U tom stanju, patnja postaje nepodnošljiva jer nema zašto da se izdrži.
Zašto patnja postaje nepodnošljiva?
Prema Franklu, nisu sve patnje iste. Patnja postaje opasna kada: nema smisao, nema cilj, nema perspektivu završetka. Tada osoba počinje tražiti izlaz pod svaku cijenu.
Kako logoterapija pristupa ovom problemu
Umjesto da odmah ukloni bol, Franklov pristup pokušava: pomoći osobi da pronađe smisao, usmjeriti pažnju na vrijednosti i ciljeve, pokazati da život ima vrijednost čak i u teškim okolnostima
To može uključivati: odnose s drugim ljudima, osobnu odgovornost, male zadatke i ciljeve
Važna poruka
Ideja da suicidalne osobe žele umrijeti nije točna u većini slučajeva. Mnogo češće, riječ je o ljudima koji: žele živjeti, ali ne vide kako nastaviti živjeti u boli.
Perspektiva Frankla podsjeća nas na nešto važno, ključ nije samo u uklanjanju boli, nego u pronalaženju smisla unutar života. Jer kada postoji razlog čak i mala iskra smisla čovjek može pronaći snagu da ide dalje.
Pripremio Toni Eterović
