Salome, slavni muškarac koji je postao fatalna žena iznosi svoje poglede na život u svijetu koji mnogima nije jasan. Njena odluka je danas da promjeni Ljubljanu Zagrebom. Napisala je vlastitu ispovjed kao kolumnu upravo Imperiju. Salome je skoro zaboravila rodni hrvatski jezik ali odlučila se vratiti i svoj život nastaviti u Hrvatskoj. Iako su mnogi imali mišljenje kako je Slovenija jako sexualno liberalna zemlja, Salome je to osporila. U svom iznošenju iznjela je trenutke u New Yorku.
Vjerovala sam u sebe u svoj uspijeh i znala sam da će jednog dana i meni zasjati sunce. Rodila sam se na Rabu 23.11.1968. kao dječak kojem je majka dala ime Nenad. Bilo je to davno u zemlji u kojoj smo se svi voljeli, poštovali i bili jako skromni. Tada nisam niti pomislila da ću jednog dana da izrastem u ženu s velikim Ž i biti ponosna da je taj mali dječak krivac da sam danas to što bih morala biti od rođenja. Žena! Ona koja piše ovu kolumnu je transrodna osoba i sve te godine se bori sa društvom koje nije bilo spremno na promjenu u razmišljanju i prihvaćanju različitih ljudi od normativa za koje su »normalni« ljudi bili isključivo heteroseksualne žene i muškarci. Već u 14. godini sam otkrila sebe, djevojčica u tijelu muškarca. Da, pojedinci će da kažu bolesnog li čovjeka, ali ja sam jednostavno osjećala da je šutnja jednako smrt i baš zbog toga sam se odlučila da govorim na glas.
Da bi drugima bilo lakše. Trideseta, da dobro ste pročitali, već tri decenije sam medijska osoba pod umjetničkim imenom Salome koja se bori i boriti ću se dok sam živa za sve nas koji smo bili osuđeni od društva zbog toga jer želimo živjeti sebe. Živjeti to što jesmo i to što osjećamo u dubini naše duše za razliku od drugih koji ne žive sebe i zbog toga nas mrze. Živjeti to što jesi je zreo, zdrav i sretan život. Kroz moje medijsko pojavljivanje 1000 intervijua i tv sudjelovanja postigla sam moj najveći cilj da osvojim srca starijih generacija i to mi je uspijelo. Ove godine je moj život krenuo punim plućima, dišem bez strahova za svoju budućnost. Jednostavno sam vjerovala da će jednog dana da se to desi. Sudjelovala sam u Hrvatskom Big Brother Celebrity , Slovenskoj Farmi i ove godine MasterChef emisiji takmičenje u kuhanju. Prihvatila sam poziv i suradnju i krenula u borbu za nagradu od 50.000,00 eur. Amaterska kuharica i uz to transrodna osoba.
Nisam i nisu znali što očekivati! Kuham, kažu prijatelji, dobro kako me je majka naučila – stara dobra kuhinja. Snimanja emisija su počela jako brzo, već u samom startu sam od mojih takmičara bila izolirana jer »kao oni misle da ja neznam da kuham«. Osjećala sam da su pojedinci dobili fobiju od mene zbog moje prošlosti. Izolirana od mnogih počela sam zaista se osjećati neugodno i počela sam vjerovati da nemam blage veze o kuhinji. Da, možda su i bili u pravu modernu 2017 kuhinju nisam znala i zato nisam bila pripremljena. Kako sam se ja opustila počela sam da svjetlosnom brzinom napredujem i da kroz emisije dokažem skriveni talent za koji su krivi moji roditelji, ko bi rekao mama kuharica i tata pekar. Skriveni talent koji je sve te godine spavao u meni. Da skratim, postigla sam treće mjesto, kako bih ja to rekla «brončanu medalju« i dokazala Sloveniji da sam dobra, iskrena, vrijedna i borbena što me naučio život.
Priljubljenost gledatelja je bila neopisiva, a fanovi na facebooku sve veći. Uz izjave na koje sam se i ja smijala sama sebi sam dignula tv reiting da ni sama nisam mogla da vjerujem. Jednostavno sam bila ponosna na sebe da sam pucala od sreće i zadovoljstva. Da se ne hvalim previše, ali želja mi je da osjetite tu sreću koju sami svojim trudom i radom postižemo. Vjera u sebe i ne slušanje zlobnih ljudi koji nas danas okružuju na svakom uglu, postavit će vaš život na pravi put koji sanjamo kao mala djeca, ali nam drugi kradu svojim nametnutim vrijednostima okoline. Moj život se okrenuo na glavačke u pozitivnom smislu. Radeći kao kuharica i sad kao Picasso kreiram raznoliku ukusnu i dobru hranu koja čini vitalnim i mladim. Pokazala sam da mogu od showa postati ozbiljna kuharica. Zaradila sam za put u New York. Vratila sam se iz New Yorka, grada koji nikad ne spava. Još jedna velika želja koja je čekala na spisku mojega papira što bih sve da mi se desi ove godine. Konferencija Ru Paul Drag Race je bilo nešto najljepše što mi se desilo u životu.
Toliko istih ljudi na jednom mjestu u gradu gdje se nisam prvi put u životu osjećala da sam različita od ostalih. Grad u kojem susjed ne gleda susjedu iza ograde, gdje je raznolikost nacija iz cijelog svijeta. Blještavilo dijamantnih nebodera i veličina te urade tako malim da jednostavno imaš veliko poštovanje prema gradu. Nisam mogla da vjerujem da postoji još jedan drugi svijet u kojem nema ljubomore, zavisti, ma čak i beskućnici su kulturni i imaju bonton.
Niti jednom nisam dobila osjećaj da sam u opasnosti, da će tko da me pokrade. Toliko sam bila pozitivno iznenađena da sam se jednostavno zaljubila u mjesto u kojem možeš uspjeti ako voliš raditi ili biti beskućnik po vlastitoj odluci za koju ste odgovorni sami. Cijelo vrijeme boravka smo skupljali kovanice koje smo dobivali svaki dan i sa prijateljem Mihom Kavčičem odlučia sam ih pokloniti bar jednom od beskućnika. Jednostavno ne možeš a da to ne uradiš! Sat pred odlaskom, koji je bio jako težak za mene, potražili smo na ulici jednog od mnogih kako bi mu uljepšali dan, dva, tri… Srela sam ga prvi dan na jednom semaforu.
Bila je to žena u muškom tijelu, bez doma, sirota. Na njenim prljavim rukama vidjela se patnja i tuga. Lak za nokte bio je okrušen i nadzirali su se tek komadići koji su se još uvijek držali na njenim noktima. Srce me stislo i tuga neopisiva. Baš njoj sam htjela da poklonimo novac, ali gdje da ju nađem u tako velikom gradu. Silno sam ju željela sresti. Hodali smo tražeći, ali nisam nikako razumjela kako tada nismo vidjeli nikog. Pogled sam spustila u dubinu ulice i naježila se! Nisam mogla da vjerujem, sjedila je uza zid sama, sa starim umazanim kartonom na kojem su se riječi već polako izbrisale da je sirota beskućnica. Došli smo do nje, spustila sam se i zašuškala novcem. Dignula je pogled, oko očiju su se vidjele krastice i bile su pune kapilara. U sekundi mi se naježila koža. Nikada nisam vidjela toliku patnju iako sam i sama prošla kalvarije.
Bila sam gladna i žedna i točno sam znala kroz što sve prolazi taj anđeo kojem su odrezana krila. Reakcija mi je uzela dah, takve suze i takvu zahvalu do tada nisam nikad doživjela. Plakala je cijelo vrijeme, a i ja s njom. Miha je problijedio u sekundi. Strganog srca sam napustila sanjarski grad u kojem doživiš sve ljepote i krutosti zbog kojih postanemo jači od željeza. Zato pružite ruku i pomozite drugima, ako je to u vašoj moći. Sve dobrote ovog svijeta se vrate, vjerujte mi. To me naučio veliki profesor po imenu “Život.”
By Salome, slike: privatne
