Dr. Tihana je specijalista psihoterapije i psihodrame u psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Privatno je zaljubljenica životinja i smatra ih velikim terapeutima za ljude koji pate od psihičkih tegoba. Nakon Covida u Vrapče je počelo tražiti pomoć 25% ljudi koji nikada prije nisu imali psihičkih problema.- “Najčešće se radi o anksioznim, depresivnim smetnjama, nesanici, ponekad o PTSP-u”, rekla je Jendričko. Posebno je istaknula adolescente, za koje je rekla da su vrlo rizična populacija jer se nalaze u razvojno osjetljivom periodu, u kojemu se formira čitava ličnost. Jendričko je rekla kako je za izloženost bilo kojem stresnom ili traumatskom događaju važan rizični čimbenik njegovo trajanje.
Jendričko je istaknula i problem stigmatizacije, ali i samostigmatizacije, koja koči ljude u traženju pomoći. – Zaista bih apelirala i rekla – javite se, poručila je Jendričko. Rekla je i kako bi im bilo dobro više stručnjaka, ali da se snalaze na različite načine, kroz različite psihoedukativne i psihoterapijske programe, kroz uvođenje telepsihijatrije, koju su razvili od samog početka epidemije.– Na taj način pokušavamo biti što dostupniji i obuhvatiti grupe i skupine ljudi koji pate od sličnih poremećaja, pa ih na taj način zapravo što više obuhvatiti, zaključila je Jendričko.
Često čujemo da netko kaže ili sami kažemo – uhvatila me anksioznost, puknut ću od tjeskobe… Kada nekoga detaljnije pitam kako se zapravo osjeća, dobijem različite odgovore, uglavnom da je to neka grozna napetost, strah, osjećaj kao da će poludjeti. Tjeskobu ili anksioznost obično se definira kao raspršen, raširen, neugodan i općenit osjećaj strahovanja. Unutarnji je to osjećaj koji uključuje i druge psihičke smetnje kao što su problemi s koncentracijom, preosjetljivost, razdražljivost, umor pa i nesanica.
Svatko će reći da je tjeskoba jako neugodan i grozan osjećaj dodatno i zbog toga jer se uz ove psihičke simptome javljaju i određeni tjelesni znakovi kao što su povećan broj otkucaja srca ili osjećaj preskakanja srca, bol u prsima, osjećaj da ne možemo udahnuti do kraja, počnemo plitko disati, osjećaj kao da nam kamen sjedi na prsima, da nam je knedla u grlu, zacrvenimo se u licu, pojačano se znojimo, čitavo nam tijelo ili dijelovi tijela drhte, osjećamo mučninu, usta su nam suha, osjećamo napetost i bol u mišićima, uznemiri nam se probava zbog čega je učestalo mokrenje ili velika nužda. Osoba koja proživljava tjeskobu, posebno ako je to učestalije, može se jako prestrašiti da će se nešto strašno dogoditi njima ili njihovim bližnjima, da će poludjeti ili umrijeti jer će im, na primjer, otkazati srce (upravo zbog svih onih neugodnih tjelesnih simptoma).
Tjeskoba je razvijena kao reakcija našeg organizma i predstavlja pomoć tijelu u odgovoru na neku prijetnju pa je u tom smislu normalan fiziološki mehanizam. Sve opisane tjelesne/fiziološke promjene koje se događaju u sklopu anksioznosti ključne su kako bismo mogli uspješno savladati opasnosti koje nam prijete. Stoga, kada je anksioznost umjerena, čak nam može i pomoći u prilagodbi nekoj situaciji, da bolje obavimo neki zadatak tako što smo koncentriraniji, unesemo se i uronimo u rješavanje nekog problema ili situacije. Na primjer, osjećaj da će nam se dogoditi nešto neugodno i loše (neka nesreća, bolest, komplikacija, sramoćenje…) može nas učiniti opreznijima, potiče nas na promišljanje i planiranje pa ćemo neku opasnost izbjeći ili joj se suprotstaviti.
Za razliku od umjerene anksioznosti, patološka anksioznost nepovoljna je jer remeti naše funkcioniranje. Kada previše naraste razina ovog tjelesnog/autonomnog uzbuđenja, onda dolazi do toga da imamo i iskrivljene/pogrešne spoznaje o nekoj situaciji. To može značiti da ispit, koji je samo jedan od ispita s godine, doživljavamo kao pokazatelj da smo glupi ili nesposobni ako ne naučimo tako da sve znamo ili da se ne usudimo opušteno razgovarati s nekom osobom koja nam se sviđa ili nam je važna jer nam se čini da će nas doživjeti kao bezvezne, ili da će loše misliti o nama, ili da će nas odbaciti. Kada smo pretjerano anksiozni, onda se događa da takve situacije ne rješavamo na neki konstruktivan i opušten način kao inače, već se zapletemo u još veću tjeskobu, povlačenje i doživljaj da svaki pokušaj samo pogoršava tu situaciju.
Važno je napomenuti kako po unutarnjem osjećaju i vanjskim, tjelesnim znakovima strah i anksioznost jako nalikuju, ali razlika je u tome što kod straha jasno možemo prepoznati izvor tih reakcija jer je izvor, odnosno objekt straha poznat, kod njega opasnost i prijetnja dolaze iz okoline, traje kratko, a osjećaji koji se javljaju odnose na nešto što se događa u sadašnjosti (šetajući šumom, ugledam zmiju, odjednom začujem glasnu eksploziju…). Kod anksioznosti je taj objekt nepoznat, osjećaj opasnosti i prijetnje kao da dolaze iz nas samih, često ne možemo točno niti prepoznati što ju potiče, trajanje je dugo, a osjećaj se odnosi na nešto bi se moglo dogoditi u budućnosti.
Možemo reći da gotovo svatko od nas, ovisno o tome u kojoj se situaciji nalazimo, može razviti anksioznu simptomatologiju, ali osobe s osjetljivijom strukturom ličnosti imaju niži prag za razvoj anksioznih poremećaja.
Naime, osim anksioznosti, čitav je niz različitih razloga zbog kojih se možemo osjećati loše. Vjerujem kako upravo u situacijama krize, stresa, razdobljima osobnog rasta, važnih životnih odluka ili promjena, nitko ne treba biti sam. Danas se mladi suočavaju s nizom osobnih, obiteljskih, vršnjačkih, partnerskih i društvenih izazova, potrebom kontinuirane prilagodbe i definiranja osobnih granica, pitanjima identiteta te razvoja socijalnih i komunikacijskih vještina. Period kasne adolescencije vrijeme je čestih i naglih promjena i odluka u odnosu na različita okruženja kojima mlada osoba pripada, uključujući akademsko, obiteljsko, vršnjačko i radno okruženje. Problem također može predstavljati otežana dostupnost društvenih sadržaja, promjene uloga i odgovornosti.
DR. TIHANA JENDRIČENKO je specijalist psihijatrijske bolnice Vrapče, psihoterapeutkinja, vjeruje u snagu međuljudske povezanosti i da ljubav prema životinjama liječi.
DR. TIHANA JENDRIČENKO
